DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (A)

od Kristina na ožujak 9, 2014

Svake godine glavne poruke prvih dviju korizmenih nedjelja utjelovljuju cjelokupnost ljudske egzistencije i povijesti spasenja. Prve nedjelje doziva nam u pamćenje Isusova “kušnja” u pustinji sve one kušnje kojima je čovjek od početka izložen. Na drugu korizmenu nedjelju stavlja nam Isusovo preobraženje pred oči ono slavno preobraženje koje je cilj svakog ljudskog nadanja.

Prvo čitanje (Post 12, 1-4a)

Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.

S Abrahamom – prema riječima sv. Pisma – počinje povijest spasenja ljudi.  Jednog dana Abraham je snažno osjetio Božji zov: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. (…)

Siguran u Božju riječ, Abraham odmah odgovara na Božji poziv. Ide iz svoje  zemlje, te se daje na put i životnu neizvjesnost u koju ga Bog vodi. Upravo na tom primjeru vidimo što je zapravo vjera. Abraham je redovito i hvaljen u vezi s tom krepošću vjere koju je pokazao već od prvog Božjeg poziva. Zato je s Abrahamom počela povijest Izraela, Izabranog naroda. S njim je zapravo stupio na pozornicu svijeta poseban Božji narod. Tako je Bog s njime otpočeo u povijesti ljudi pripravu za dolazak Kristov na ovu zemlju.

Jedino takva vjera kakvu je imao Abraham, poduprta nadom,  može nam dati snage da nadvladamo iskušenja, prihvatimo lomove te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje osobni poziv. Vjerovati Bogu znači izložiti opasnosti sadašnji život nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti života s Kristom.

Drugo čitanje (2Tim 1, 8a-10)

Bog nas zove i prosvjetljuje.

Druga poslanica  Timoteju Pavlovo je oproštajno pismo suradniku i učeniku Timoteju pred smrt. U njemu s jedne strane izražava nadu da će ga Bog dostojno nagraditi za ustrajno propovijedanje evanđelja, a s druge daje upute mladomu crkvenom predstojniku za vođenje crkvene zajednice u vremenu nakon smrti apostola.

U ovonedjeljnom drugom čitanju Pavao moli Timoteja  da javno svjedoči u prilog Gospodinu Isusu, da ustrajno naviješta evanđelje i vodi crkvenu zajednicu kao grupu onih koji pristaju uz Isusa kao evanđelje. Svoju krsnu pridruženost Kristu Apostol naziva ostvarenjem Božjeg nauma “prije vremena vjekovječnih”. Odabranje za vjeru i misionarsku službu nije mu povod za umišljenost i osuđivanje svih koji nisu u Crkvi, nego poticaj na zahvalnost Bogu, koji ljude zove bez njihovih prethodnih zasluga.

Krist Isus je očitovanje i ostvarenje Božjeg nauma, zasnovanog prije vjekova. On je to učinio tako što je svojom smrću na križu i uskrsnućem “obeskrijepio smrt te učinio da zasja život i neraspadljivost”. Po Božjoj odredbi Isusova je smrt pobjeda nad fizičkom i duhovnom smrću ljudi. Ona donosi pravi život ljudima. Sve to biva “po evanđelju”: po misionarskom naviještanju evanđelja, ali i po življenju crkvene zajednice u skladu s prihvaćenim evanđeljem.

Evanđelje (Mt 17, 1-9)

Lice mu zasja kao sunce.

Kao što je za prvu korizmenu nedjelju svojstven događaj Isusove kušnje pred početak mesijanskog djelovanja, tako je za ovu svojstven događaj preobraženja. Preobraženje je zgoda u kojoj Otac nebeski priznaje Isusa za ljubljenoga Sina pri novom stupnju njegova mesijanskog djelovanja, kad je postalo jasno da ga čeka nasilna smrt. Za Isusa je to bilo povlačenje u osamu, gdje će pred Ocem ispitati svoj daljnji način mesijanskog djelovanja. Popeo se na goru tražeći Očevo svjetlo o svom životu i smrti. Za apostole je to bila potvrda sinovstva Isusova u trenutku kad kreće prema nasilnoj smrti. Glas iz neba želi razjasniti Petru – i nama danas – da je Isus Sin kojega trebamo slušati i onda ili upravo onda kad prihvaća nasilnu smrt kao sastavni dio svoga poslanja.

Kad nas zove na obraćenje, Crkva nas u stvari poziva da i mi poput Abrahama i apostola na Taboru iziđemo iz uhodanog i grešnog načina svojega života, da se uspnemo na brdo preobraženja u milosti Božjoj i da idemo kamo nas Bog vodi, odnosno prema obećanoj vječnoj domovini. Izići iz »zemlje svoje« i sići s Tabora ne znači, dakle, ništa drugo nego odvažno ići u susret Božjoj volji. Da su se apostoli Petar, Jakov i Ivan zaustavili na Taboru, makar i pod sjenom triju šatora, ne bi stigli u sjajnu radost Uskrsnuća. Tako ćemo i mi stići u radost vječnoga života u kraljevstvu Oca Nebeskoga samo onda ako budemo odvažno išli za njegovim jedinorođenim Sinom i našim Spasiteljem i Gospodinom Isusom Kristom.

MISNA ČITANJA

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: