Prve nedjelje poslije Božića slavi se SVETA OBITELJ: Isusa, Marije i Josipa. Blagdan Svete obitelji izvrsno se uklapa u svetkovanje Božića. Božić je obiteljski blagdan u najizvrsnijem smislu. U središtu naše božićne vjere stoji Isus Krist, Sin Božji utjelovljeni. Dakle, na početku kršćanstva, postoji jedna obitelj, koju Biblija ne opisuje u njezinim socijalnim dimenzijama, već nam prvo želi reći da iz nje dolazi spasitelj. Taj blagdan spada u povijest spasenja. To je bio Božji put stvaranja i otkupljenja. Današnji blagdan stavlja obitelj u odnos prema Bogu.
Isus, Marija i Josip su sveti! Oni su sveti, jer su potpuno okrenuti Bogu, otvoreni za ostvarenje njegove volje, osobno zauzeti za dobro. Ovaj blagdan pred nama je danas kao izazov i poziv na svetost i na hrabrost.
Prvo čitanje (Sir 3,2-6. 12-14)
Za liturgiju Svete obitelji, odabran je odlomak iz Knjige Sirahove, iz poglavlja 3., „Dužnosti prema roditeljima.“ U odabranom odlomku za ovu nedjelju, riječ je o važnosti poštivanja djece prema roditeljima. To je zapravo produženi komentar četvrte Božje zapovijedi Dekaloga (deset zapovijedi): Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
Djeca se smatraju Božjim blagoslovom. Djeca trebaju poštivati svoje roditelje – to zahtijeva Bog, Otac: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje i tko časti majku svoju, sabire blago.“ Sabire dakle, ‘blago’ za život ovdje na zemlji, ali i za život vječni. „Tko časti oca svojega, dugo će živjeti; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Poslušnost koju činimo ocu i majci svojoj, činimo i Gospodinu – Ocu Stvoritelju. Sirah se zauzima osobito za stare roditelje – stare i nemoćne.
Cijeli je odlomak usmjeren na poštivanje koje sin duguje ocu. Tu su svakako uklopljene i kćerka i majka. Poštivanje oca i majke zemaljske, isto je što i poštivanje Oca nebeskoga: „Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.“ A, to poštivanje, ljubav i milost, sinova i kćeri prema svojim roditeljima, Bog, Otac, ne zaboravlja, nego uzima u oprost naših grijeha.
Drugo čitanje (Kol 3, 12-21)
U odlomku je riječ o kršćanskoj zajednici kao o Božjoj obitelji i o pravilima postupanja unutar nje. Autor teksta poslanice govori o vrlinama koje bi trebale dolaziti do izražaja kod kršćana koji su prihvaćanjem vjere u evanđelje Isusa Krista postali novi ljudi. Govori im o oprostu. Kao što je Gospodin njima oprostio i oni trebaju oprostiti drugima. A zatim im kaže: „A povrh svega – je ljubav!“ „Novi ljudi,“ dakle, trebaju rasti u međusobnoj ljubavi koja ujedinjuje, prožima i daje vrijednost svim ostalim vrlinama. Ljubav je „vez savršenstva.“
Ljubav je zapravo ‘sredstvo’ jedinstva Crkve, važnija od svih ostalih darova. Zatim pisac govori o miru: „I mir Kristov neka upravlja srcima vašim.“ A, Kristov mir u srcima našim donosi nam radost življenja. Sve navedene vrline omogućuju ispravan način ostvarivanja dobrih međuljudskih odnosa unutar obitelji. Muževima i ženama pisac preporučuje međusobno poštivanje, praštanje, gajenje svega u sebi što je dobro za vrijeme u kojem žive. Takva obitelj slika je odnosa Krista i Crkve.
Evanđelje (Mt 2, 13-15. 19-23)
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo bijeg sv. Obitelji u Egipat i nastanjenje u Nazaretu. U tim događajima Josip dokazuje svoju glavarsku ulogu, potrebu i važnost štiteći dječaka i majku njegovu te zarađujući sve što je nužno za život obitelji.
Bijeg zbog opasnosti po život pojedinca ili cijele obitelji bio je u ono doba česta pojava. Nasilni Herod bio je pred kraj svog života sve sumnjičaviji prema židovskom vjerovanju o Mesiji. Čim se počelo šuškati da bi netko mogao biti Mesija, Herod je naređivao da bude skraćen za glavu, i to je bogato nagrađivao. Zato Josip dobiva u snu poruku da s dječakom i njegovom majkom bježi u Egipat, najbližu susjednu zemlju koja je primala došljake. Put je trajao preko Sinajske pustinje 5 ili 6 dana, a redovito se putovalo u većim grupama zbog opasnosti od razbojnika.
Ovim boravkom u Egiptu Isus je proživio iskustvo svih izbjeglica, a pogotovu svog naroda. Time je postao i Novi Mojsije koji iz Egipta izvodi svoj narod. “Iz Egipta dozvah sina svoga” jest citat iz Hoš 11,1 koji se odnosi na cijeli izraelski narod koji prorok oko 730. pr. Kr. podsjeća na izlazak iz Egipta i boravak u pustinji kao razdoblje najčišće religioznosti. Ovim Matej pokazuje da Isus sa svojom obitelji jest ono što bi Izrael morao biti: potpuno ovisan o Bogu i poslušan Bogu.
Boravak u Egiptu morao je trajati pet-šest godina, jer je trebalo zaraditi za uzdržavanje obitelji te nešto uštedjeti za povratak i prve tjedne življenja u novom boravištu.
U bijegu u Egipat, življenju u tuđini, povratku u Svetu zemlju, nastanjenju u Nazaretu Josip ima vodeću ulogu. On se, međutim, osjećao sretnim što smije služiti Isusu i Mariji. Svoju muškost dokazivao je radom i brigom za obitelj. Takvi bi trebali biti današnji očevi. Ali, kao što su Marija i Isus suradnjom i ljubavlju olakšavali Josipu njegovu zadaću, trebali bi tako i današnji članovi vjerničkih i svih obitelji.