27. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na 30 rujna, 2018

Služba riječi ove nedjelje govori o kršćanskoj viziji ženidbe.

Prvo čitanje (Post 2, 18-24) donosi odlomak iz knjige Postanka. U njemu je prikazan odnos čovjek-čovjek, temelj društva, iznesen u slici uzvišene bračne ljubavi, ljubavi muža prema svojoj ženi. Čovjek se na zemlji osjeća izgubljen, usamljen. Gospodin Bog reče: “Nije dobro da čovjek bude sam! Načinimo mu pomoć, kao što je on.”

Usamljenost čovjeka koju nosi u sebi biva nadvladana u dva vremena. Bog najprije čovjeku predočava čar svemira i životinjskog carstva. I čovjeku znanost, tehnika i kultura omogućava prodrijeti u tajnu materije, prirode i energije, što upravo znači biblijski: “nadjenuti ime”. Međutim, čovjek se i dalje osjeća nepotpun, usamljen. I Bog mu dovodi ženu. Pojavom žene nestaje samoća.

Stvarajući ženu Bog uzima od čovjeka “rebro” da označi veličinu i dostojanstvo žene, ravnopravnost i istu narav. Ako ovaj međuosobni odnos muža i žene napukne, prestane razgovor, sporazumijevanja i ljubav. Ako žena postane mužu samo prazni idol i predmet naslade, čovjek se vraća u svoju usamljenost.

Drugo čitanje (Heb 2, 9-11)

U poslanici Hebrejima  Isus je prikazan kao veliki svećenik novoga i vječnoga saveza koji nadmašuje starozavjetno svećeništvo i bogoslužje.
Isus je  “zbog pretrpljene smrti ovjenčan slavom i čašću”. Po muci i smrti postigao je osobnu proslavljenost, ali je i uzdigao dostojanstvo čovjeka u patnji. Jedini čovjek može podnositi bol i muku a da ostane otvoren Bogu i ljudima, da ne proklinje svoju sudbinu. Bog je Isusa patnika uskrisio te u svojoj dobroti odredio da njegova smrt osmišljava umiranje svih ljudi. Bog prihvaća smrt Isusovu u korist svim ljudima.

Bog je “po patnjama doveo do savršenstva” Krista koji je “početnik spasenja” svih koji su na njega kršteni, a onda i ostalih ljudi.  On potječe od Boga i na vjernike prenosi svoje dostojanstvo Sina Božjega. Zato je i postao pravi čovjek da bi iskusio ljudsku radost i žalost te tako postao solidaran sa svakim čovjekom. Isus kao utjelovljeni Sin Božji, koji prilikom utjelovljenja nije izgubio svoje božansko dostojanstvo, raduje se što može biti solidaran sa svakim čovjekom i osjeća se počašćenim što ga ljudi oslovljavaju kao jednog od ljudske subraće.  U svom proslavljenom stanju solidarizira se sa svakim čovjekom, makar taj i ne bio kršten ili odbijao vjerovati u Oca Isusova.

Evanđelje (Mk 10, 2-16) govori o teologiji ženidbe i djetetu  kao subjektu pouke starijima. Farizeji dolaze Isusu da ga kušaju u veoma složenom pitanju, o kojem se židovske škole u tim vremenima među sobom razilaze, kako shvatiti rastavu braka, prema Pnz 24, 1-4, u užem ili širem smislu. Isus se ne poziva na razna tumačenje, nego na temeljnu normu u stvaranju: “Bog muško i žensko stvori ih… i dvoje njih bit će jedno tijelo.” Isus se poziva na idealni naum Božji, po kojem treba mjeriti i vrednovati kršćanski brak. Ideal ukazuje na posvemašnje darivanje koje ne može biti raskinuto “zapovijeđu” pa bila to i Mojsijeva. Isus ističe neraskidivost braka što znači slobodu i puninu ljubavi.

U kršćanskom braku prihvaća se dijete kao dar ljubavi, dar Boga, kao samog Isusa Krista koji u djetetu poučava kako treba prihvatiti Kraljevstvo u poniznosti, otvorenosti, ljubavi.

ČITANJA

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: