DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (C)

od Kristina na kolovoz 18, 2013

Liturgija ove nedjelje govori o spasenju.  Čitanja nas upućuju na to da je  spasenje Božje  namijenjeno  svim narodima na zemlji, a naš je zadatak  naviještati njegovu slavu pozivajući sve na Kraljevstvo Božje.  Spasenje uključuje težak rad  na zadobivanju  milosti Božje, iz dana u dan, sve do kraja našeg ovozemaljskog života.

Prvo čitanje (Iz 66, 18-21)

Dovest će svu vašu braću između svih naroda.

Odlomak današnjeg čitanja govori  o Bogu koji usmjerava pogled u budućnost  i daje viziju onoga što će biti na kraju svijeta kad će Bog suditi svijetu. Gospodin poziva sve narode na brdo Sion pa i one najudaljenije, koji ga još nisu ni vidjeli, ni što o njemu čuli. I da bi dopro do njih, šalje im poslanike iz spašenih naroda, svjedoke za njegovu slavu i moć kao znak sveopćeg spasenja.

Bog će stvoriti novo nebo i novu zemlju na brdu Sion. Ovdje je mjesto za sve narode koji žele Boga slaviti i klanjati mu se. Bog želi spasenje svih ljudi i svih naroda.

Drugo čitanje  ( Heb 12, 5-7, 11-13)

Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.

Bog Otac ljubi svoju djecu, ali ih mora i odgajati, zato koristi i „stroge“ odgojne metode: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, ‘šiba’ sina koga voli.“

Kršćanin u svojim nevoljama i trpljenjima mora prepoznati iza „udaraca“ i „šiba,“ Boga koji ljubi. Bog je  najpozvaniji odgajatelj svih ljudi. Bog kao Otac, ljubi svoje stvorenje i onda kada ono ne zna za prave uzroke i razloge svoje tjelesne ili duševne boli i patnje. A za svako odgajanje potrebna je „stega“ koja kasnije donosi: „miomirisni plod pravednosti.“ Vjera nam govori da su sve boli, na zemlji, prolazne te da se ide prema cilju postignuća vječne radosti i sreće. Takvo vjerovanje potiče ljude da jedni drugima  olakšavaju boli i patnje kako bi zajedničko življenje bilo ljudskije i Bogu draže.

Evanđelje (Lk 13, 22-30)

Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.

Isus je prolazio gradovima i selima i naučavao.  S njim su njegovi učenici, ali i veliko mnoštvo ljudi koji su ga slijedili i slušali. Slušali su njega, njegovu riječ – Riječ Božju. Isus pokušava ohrabriti ljude koji traže smisao života. Čovjek traži sebe i smisao ovdje na zemlji, a o onome životu „poslije,“ zapravo ne želi razmišljati.

Isus potiče na osobno zalaganje sada: ljudi se trebaju boriti da ulaze na uska vrata koja bi kasnije mogla biti zaključana. Nije dosta željeti i tražiti  ulazak u kraljevstvo Božje, nego taj ulazak treba sebi izboriti. Od onih koji će željeti ući u Božje kraljevstvo mnogi neće uspjeti, jer Gospodin vrlo ozbiljno govori o onima koji će ostati »vani«. Ništa im neće pomoći kucanje na nebeska vrata, a ni poznavanje da su ga slušali dok je propovijedao po trgovima i da su čak s njime jeli i pili.

Prvi će biti oni koje oni smatraju posljednjima: tj. uopće nedostojnima Božjega kraljevstva, a sami neće zaslužiti da u njega uđu. Zadnju riječ će imati Božja presuda, a ne ljudsko mišljenje, zasluga ili pripadnost jednom određenom narodu. Isus je bio znak Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i njegovi vjernici. To znači da nitko nije već sada spašen, a niti zauvijek isključen.

MISNA ČITANJA

Prethodni članak:

Slijedeći članak: