PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C)

od Kristina na srpanj 7, 2013

Zakon ljubavi što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu narav. Bog nas je stvorio ovakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju. Tako je Mojsijev Zakon bio putokaz Izraelcima da shvate kako u praksi trebaju ljubiti Boga težeći za bratstvom unutar svoga naroda.

Prvo čitanje (Pnz 30, 10-14)

Blizu ti je riječ da je vršiš.

Bog podsjeća da taj zakon nije utemeljen na samovolji niti je daleko od čovjeka već je upisan u čovjekovo srce.

»Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. (…) Jer, blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« (Pnz 30,11-14)

Tako u svom govoru Mojsije očinski poziva narod da sluša svojega Boga. On poziva narod na obraćenje. Čovjek je takav da se mora uvijek iznova obraćati, popravljati i usavršavati. A budući da se obraćenje vrši prema Bogu, dolikuje da se ono uvijek izvede svim srcem i svom dušom. Ne radi se tu ni o kakvom vanjskom činu, nego o tome da se preokrene vlastita ćud i svoj duh usmjeri k Bogu. Bog ne gleda na našu vanjštinu već ono što je u srcu i duši čovjeka.

Zato Mojsije i govori svome narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega! Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe zapisane u knjizi ovog Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom!« (Pnz 30,10)

Da narod još više potakne na vršenje Božjeg zakona, Mojsije govori kako on nije pretežak, nepoznat, tuđ i dalek od čovjeka. Za poznavanje izvršenje Božjeg Zakona ne treba ići nebu pod oblake niti prelaziti preko mora. Božji je zakon izabranom narodu blizak kao i sam zakonodavac Bog. On se osobno javio izraelskim očevima i vođama, upravljao im svoju riječ i pokazivao im put kojim trebaju ići. Njegove su riječi zaista imali često na ustima, nosili su ih u svom srcu kao najveći dar svojega Boga pa je nužno ih trebalo i pretvoriti u djelo.

Drugo čitanje (Kol 1, 15-20)

Sve je po njemu i za njega stvoreno.

Isus Krist »slika Boga nevidljivoga«, onaj po kojemu je sve stvoreno, svojom krvlju je izmirio Boga i čovjeka i tako postao Glava Crkve.

Kao utjelovljeni Bog, koji nas je svojom krvlju pomirio s Ocem, Krist je glava svojega mističnog tijela koje je Crkva. Stoga je njegova uloga u Crkvi jednaka kao i u stvaranju svega svijeta, samo što je u Crkvi još vidljivija i konkretnija. Tako Krist koji je početak stvorenoga svijeta postaje također i početak otkupljenog čovječanstva. To je On još više time što je prvi uskrsnuo od mrtvih i što ćemo za njim svi mi uskrsnuti. On je zaista u svemu prvak, bilo u naravnom bilo u nadnaravnom redu.

»On je Glava Tijela, Crkve, On je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njenu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1, 18-20)

Isus Krist je dakle, prvi u redu stvaranja, on je početnik i u redu otkupljenja. Zbog njega i za njega smo stvoreni, po njemu smo spašeni, u njemu smo već sada dionici njegova uskrsnuća. I zato je Krist veliki mirotvorac između neba i zemlje, Boga i ljudi, te ljudi među sobom.

 

Evanđelje (Lk 10, 25-37)

Tko je moj bližnji?

Osnovna misao današnjeg evanđelja je Kršćanska ljubav – dvostrana ljubav: prema Bogu i bližnjemu – to je temeljni zakon Kristov. Evanđelja o tome mnogo svjedoče. Ljubav prema Bogu, mjeri se ljubavlju prema čovjeku, prema svakom čovjeku. Naročito je to dojmljivo prikazano u prispodobi o milosrdnom Samarijancu.

Priču o milosrdnom Samarijancu Isus je ispripovjedio ne samo da joj se divimo, nego da nas pouči i potakne, da nas uvuče u svoj način razmišljanja i djelovanja.

U milosrdnom Samarijancu Crkva prepoznaje njega, Isusa. Tako ljubiti, tako se brinuti za čovjeka, s toliko ljubavi pristupiti unesrećenom i pridati mu toliku važnost: to može samo Isus. Zato Crkva prepoznaje u tom Samarijancu, koji uljem zalijeva rane izranjenom čovjeku, istinskog Pomazanika, Krista. On je isti dar, istu punomoć darovao i svojoj Crkvi da to čini do kraja svijeta, sakramentom bolesničkog pomazanja. Isus je u Crkvi, u euharistiji, Samarijanac koji je pomogao unesrećenom iz evanđelja, ali on to čini i danas svakome tko prihvati njegov lijek. Isus je Sin Božji koji ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti. Samarijanac se sagnuo nad tim unesrećenim čovjekom, zapravo nad bijednim čovječanstvom, da mu donese ljubav neba.

MISNA ČITANJA

Prethodni članak:

Slijedeći članak: