Dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su svetkovina Svih svetih i Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernika pokojnika .

Svetkovina Svih svetih u Katoličkoj se crkvi slavi kao blagdan svih blaženih u nebu, a u Rimu se počeo slaviti još od 6. stoljeća. Izvorno je obilježavao posvećenje rimskog Panteona u crkvu Sv. Marije od mučenika (Sancta Maria ad martyres), koju je 609. godine posvetio papa Bonifacije IV. i u nju dao prenijeti i pohraniti kosti brojnih kršćanskih mučenika. Kršćanstvo je u svoj kredo uvrstilo svete i zajedništvo s njima, pa na ovaj blagdan vjernici slave svete u nebu (kako one znane tako i one neznane).

Dan nakon Svih Svetih je Dušni dan (2. studenoga). Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Redovnik Odilo (+1049) iz samostana Cluny uspostavio je 2. studenoga kao dan kad su se redovnici posebno molili za sve vjerne mrtve. Toga se dana u crkvama slave Mise za sve vjerne mrtve iz te župe ili biskupije, odnosno za duše svih umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih Svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga.

SVETKOVINA SVIH SVETIH

Na svetkovinu Svih svetih slavimo uskrslo čovječanstvo koje je stiglo do cilja. Svetac je osoba koji je shvatio i ostvario smisao života, života vjere i ljubavi. Slaviti svece isto je što i tražiti smisao svojeg kršćanskog bivstvovanja. To je vidljivo i u liturgijskim čitanjima ove svetkovine.

Prvo čitanje iz knjige Otkrivenja predstavlja nam veliko mnoštvo što označava broj 144.000 opečaćenih iz židovstva. Broj 144.000 (12 x 12 x 1.000) je narod Božji, u kvalitativnom savršenstvu (12 na kvadrat) i kvantitativno-bezbroj (1.000). Tu je i nepregledno mnoštvo, što ga nitko ne može prebrojiti “iz svakog naroda i plemena i puka i jezika”. Svi oni iz “nenaroda” postali su narod mesijanski. Dođoše iz velike nevolje i “praše haljine svoje i ubijeliše u krvi Jaganjčevoj”. Sada stoje pred Prijestoljem i pred Jaganjcem. Palme u njihovim rukama označavaju konačnu pobjedu, pobjedu Božje milosti.

Na svecima se očitovalo u punini naše dostojanstvo da smo djeca Božja (drugo čitanje). Eshaton, posljednja vremena, donose sličnost s Bogom i gledanje Boga. Mi ćemo biti Bogu slični, jer ćemo ga gledati. To će biti trajno vrelo naše sreće i blaženstva u Bogu, u zajednici sa Svima Svetima.

Na svetkovinu Svih Svetih čita se Matejevo evanđelje o Blaženstvima.

Blaženstva su u današnju liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice – proglašeni i neproglašeni – su naša braća i sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.

Blaženi su “siromasi duhom”, ponizni i blagi, svjesni svoje nemoći oslobođeni su napasti samodostatnosti, ali puni pouzdanja da im je osigurano kraljevstvo nebesko. Blago “ožalošćenima”, zvuči neobično. Zar žalost može biti zaslužna? Isus želi reći: tko je žalostan, ne treba biti tjeskoban, potišten, ako živi u zajedništvu s Bogom. Taj zna da je žalost prolazna i da vjernik već u ovom životu ima utjehu nebeske slave.

Druga blaženstva lakše shvaćamo: krotki će baštiniti zemlju, Kraljevstvo nebesko; gladni i žedni pravednosti, koji gladuju i žeđaju za Bogom, za vršenjem Božje volje, nasitit će se; milosrdni po Božjem srcu, naći će milosrđe; čisti, ne dvolični, nego iskreni, Boga će gledati; mirotvorci, graditelji mira, su doista Božji sinovi; progonjenima zbog pravednosti, što ispunjaju Božju volju, pripada kraljevstvo nebesko. I progonstva, pogrde zbog Isusa moraju stvarati radost i klicanje.

Isus je blaženstva ostvario u sebi. On je u najvišem stupnju čovjek blaženstva, ostvarenje Sluge Gospodnjeg. U blaženstvima nam je pokazao put, kako se postaje istinski Sluga Gospodnji. Blaženstva su kodeks Kraljevstva, što je naš cilj.

I sveci su to ostvarili u svom životu i postali su “sinovi Božji”. Sveci su ljudi koji su se na izvanredan način u svom životu otvorili Božjem djelovanju. Napuštali su svoju osobnu sigurnost, i prihvaćali svoje ljudsko siromaštvo i uvjetovanost. Niknuli su u našoj povijesti, uvjetovani našom ljudskošću, pa i grijehom. Ali imali su apsolutno povjerenje u Boga, koji je ljubav i život. Zato, svaki od njih na ovaj ili onaj način ostvaruje lik Krista, Sluge Gospodnjeg.

Svetkovina Svih Svetih blagdan je naše vjere u konačnu pobjedu istine i života. Blagdan je naše nade. Bol patnja i smrt nemaju zadnju riječ nego život, život vječni. Oni su nam poticaj da se u životu isplati ljubiti Krista, vjerovati u Krista, nadati se u Krista. Oni su nam poticaj da se isplati podnositi patnje, boli, biti i prezren za Krista, trpjeti za Krista. Oni su nam i naši zagovornici u Kristu jedinom Posredniku Spasenja.

DUŠNI DAN – SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA

Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono “svih”, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku – poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Bitan simbol dušnog dana je svijeća – svjetlo koje “hrani” rastopljeni vosak svijeće simbol je Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Upravo je voštana svijeća (za razliku od neprirodnog svjetla na baterije koje se u današnje vrijeme sve više upotrebljava) simbol života koji dogorijeva u materijalnom smislu, baš poput ovozemaljskog života. No njezina simbolika očituje se i u tome da već slijedeći dan, tjedan ili mjesec zapalimo novu svijeću, posjetimo ponovno počivališta naših najmilijih i u prirodnom svjetlu pokažemo da nam ta svijeća i to svjetlo predstavljaju i više od samog običaja – Krista koji je na križu također dogorio poput svijeće, ali upravom tim činom otvorio vrata uskrsnuća.

MISNA ČITANJA:

SVETKOVINA SVIH SVETIH 
DUŠNI DAN