25. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na rujan 16, 2018

Prvo čitanje – Mudr 2, 12. 17-20

Prvo čitanje odlomak je iz glave koja je najogorčeniji tekst u Bibliji o progonu pravednika. Umišljeni bezbožnik bezočnim i odveć naivnim, materijalističkim, izazovom dodaje i uvrede i nasilje pravedniku. Pravednik je siromah, obespravljen, ali Bogu i njegovu Zakonu ostaje vjeran. Njegovo ponašanje i posvemašnje predanje u Boga razjaruje bezbožnika. Krepost uvijek izaziva zavist i progonstvo. Već filozof Platon veli: “Pravednika će drugi bičevati, mučiti, baciti u klade, izvadit će mu oči, naposljetku, pošto ga izmuče svakakvim mukama, nabit će ga na kolac.” Ovo opće iskustvo povezano s proročkim tekstovima o Sluzi Jahvinom pozadina je Isusova navještaja muke i uskrsnuća. Patnja i smrt ne mogu uništiti nadu u život.

Drugo čitanje – Jak 3, 16 – 4, 3

Drugo čitanje donosi značajnu riječ Jakova: suprotstavlja pravu mudrost lažnoj, razotkriva lažnu svjetsku mudrost i neumorno ju raskrinkava. Mudrost svijeta je tjelesna, zemaljska, đavolska. Prava mudrost je odozgo, evanđeoska, vazmena. Korijen lažne mudrosti je podijeljeno, nevjerno srce, odakle izviru požuda, zavist, mržnja. Prava mudrost je srce otvoreno, spremno, poučljivo, vjerno. To je plodno tlo, na kojem može Riječ klijati, rasti, sazrijeti. Dolazi odozgo, plod je osobnog obraćenja, Božji je dar. Sastoji se u podlaganju Bogu, hodanju prema njemu, u čišćenju i priznanju vlastite bijede. Tako se u nama dvije ljubavi bore za prevlast: ljubav prema svijetu i ljubav prema Bogu. I primirja nema, dok ne pobjedi jedna ili druga.

Evanđelje – Mk 9, 30-37

Evanđelje donosi drugi navještaj muke i uskrsnuća. Isus prolazi Galilejom, kao posljednji opraštaj s okolišem njegova djelovanja. Posvećuje se pouci svojih učenika. Jače osvjetljava navještaj muke i uskrsnuća.  David, nakon popisa pučanstva, priznaje krivnju i Bog mu preko proroka nudi da izabere kaznu. On izabere onu koja dolazi od Gospodina, jer pasti u ruke Jahvine je lakše, jer je “veliko njegove milosrđe”. Ljudi su više nepravedni i bezdušni.

Učenici ne razumiju Isusova govora, i ne usuđuju ga se pitati, a putem tiho, da ih Isus ne čuje razgovaraju o prvim mjestima u kraljevstvu. Oni su čvrsto uvjereni da dolazi zemaljsko kraljevstvo u kojem će neki biti prvi i vodeći. Kad su došli u Kafarnaum, u kući (simbol Crkve), Isus sjede, znak da im ima nešto veoma važno reći. On im kaže: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.”

I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji me posla.”

Dijete koje Isus uzima, nije dijete u našem smislu riječi – neki idol obitelji, niti predočen zbog njegove malodobnosti, još manje zbog njegove nevinosti. Dijete koje Isus uzima je onakvo kako se vidi u tolikim arapskim naseljima i drugdje i danas: gladno, golo, prljavo. Dijete je postavljeno kao uzor, što je golo, gladno, žedno, bolesno, utamničeno… Isus se poistovjećuje s takvom vrstom ljudi. I jauk pravednika Starog zavjeta nalazi u Isusu svoje upotpunjenje u trpljenju i poniženju, u smrti na križu, poistovjećujući se tako sa svim patnicima svijeta.

ČITANJA