Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo svetkovina je u spomen na događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom.

Blagovijest se slavi 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića. Riječ je staroslavenskog porijekla i znači dobra, lijepa vijest. Blagovijest se slavi u korizmi, čime se naglašava radost zbog začeća djeteta, ali i žalost zbog muke koja ga čeka.

U središtu tog događaja stoji jedna žena, Ona koja je od vječnosti odabrana da bude prva i nezaobilazna suradnica božanskog plana spasenja. Ona je od Izaije prorokovana kao almah – djevica (usp. Iz 7,14), potomkinja kraljevske loze Davidove. Ime joj je Mirjam – Marija, a potiče iz neznatnog i zabitog gradića Nazareta u Galileji (usp. Iv 1,46).

Anđeo je pozdravlja tako uzvišenim riječima koje ulijevaju strahopoštovanje: »Haire! Ave! Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!« (Lk 1,28).

Novost toga pozdrava je u tome što je sada Božji poziv upravljen ženi: Mariji. U njoj će se ostvariti Novi Savez. Božji plan sklapanja tog Novog Saveza ispunit će se u Isusu Kristu. Marija je pozvana da u ime cijelog čovječanstva u vjeri prihvati i dade Bogu pristanak da bi se u njoj mogao utjeloviti Sin Božji i prebivati među nama.

Bog je poziva i ona osjeća da mora dati slobodni, svjesni i spremni pristanak Božjem pozivu. Ali Bog koji poziva Mariju na tako velika djela dat će joj hrabrost, odvažnost i spremnost da to prihvati.

Marija shvaća da se Mesija, Sin Božji, ne može začeti po prirodnom začeću sudjelovanjem muža, već samo Božjim zahvatom i zato će to Čedo biti sveto, jer će biti rođeno »ne od krvi, ni od volje tjelesne, niti od volje muževlje, nego od Boga!« (Iv 1,13)

Na poziv Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38). U ovom najsvečanijem trenutku povijesti čovječanstva i svijeta, Marija se predstavlja kao »službenica Gospodnja« koja omogućuje Božjoj Riječi da se utjelovi. Taj »Fiat – Neka mi bude!« je jedincati i neponovljivi »Da!« koji određuje povijest svijeta jer tada počinje ostvarenje spasenja ljudi. U taj Marijin »Da!« Božja ljubav, Duh Sveti, izvor svakog života, satkao je u njoj tijelo Sina Božjega. Marija daje svjesni i odgovorni pristanak u ime svega čovječanstva. Bio je to čin velike ljubavi i predanja svojega djevičanstva Bogu, ali nadasve čin poslušnosti i istinske vjere.

Marija je Djevica koja sluša i vjerom prihvaća Božju riječ. To njezino potpuno predanje u vjeri Bogu bila je pretpostavka i put Marijinu Božanskom majčinstvu. Puna vjere zače Krista u svome srcu, a zatim i u svome tijelu.

Tijelo koje Isus uzima od Djevice Marije postaje novi Božji hram u kojem se svi mi ugrađujemo kao živo kamenje u izgradnji Božjeg kraljevstva, te euharistijski kruh koji daje život svijetu.

Stoga Marija zbog svoje vjere postaje slika Crkve koja posebno u liturgiji sluša, prihvaća, časti i proglašava Božju riječ; razdaje ju vjernicima kao kruh života da bi se i u njima Krist mogao ponovo utjeloviti i rasti do punine.

»Današnja nas svetkovina Navještenja Marijina pozivlje da pođemo za Marijom putem vjere, putem djelatne vjere. Takva je vjera velikodušna jer se otvara Božjoj riječi i prihvaća Božju volju, kakva bila i kako god se iskazivala. Takva je vjera jaka, jer nadvladava sve teškoće, nerazumijevanja i krize. Takva je vjera djelatna, a pothranjuje ju kao živi oganj ljubav koja želi hrabro surađivati s Božjim planom o nama u izgradnji Božjega kraljevstva«
(Ivan Pavao II., Na blagdan Navještenja, 25.ožujka 1981.)

MISNA ČITANJA

 


 

4. KORIZMENA NEDJELJA (A)

Četvrta korizmena nedjelja naziva se još i radosna. Crkva  nas na ovu nedjelju  poziva da se radujemo jer Isus Krist  donosi svjetlo i nama kao i onom slijepcu od rođenja.

Prvo čitanje  (1 Sam 16, 1b. 6-7. 10 -13a)

David pomazan za kralja nad Izraelom.

Čovjek sudi po vanjskom izgledu, a Bog po srcu. Predvidjevši da će David, unatoč ljudskim slabostima, biti najbolji među mogućim kandidatima, Bog mu daje od svog Duha, uvodi ga u kraljevsku službu. Duh Jahvin ostaje na njemu sve vrijeme kraljevanja. David je ovdje slika krštenika, pomazanog Duhom na krštenju. Kao što David, prema ljudskim kriterijima, po izgledu nije zaslužio promaknuće u kraljevsku službu, tako ni krštenik po vlastitim zaslugama ne dobiva vjerničko dostojanstvo. To je Božji nezasluženi dar. Kao što je na Davidu trajno ostao Duh Jahvin, tako ostaje i na krštenicima.

Drugo čitanje  (Ef 5, 8-14)

Ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist

Drugo čitanje odlomak je iz Poslanice Efežanima o krštenicima kao svjetlu u Gospodinu. Svojom vjerničkom praksom trebamo zahvalno potvrđivati da smo osobe svjetla u Gospodinu. U plodove svjetlosti ubrajase “svaka dobrotu, pravednost i istina”. To su općeljudske vrline koje kod krštenika rastu iz svijesti pridruženosti Kristu i Crkvi. Tko Božju dobrotu na sebi priznaje, trudi se da bude dobar prema svima. Tko prihvaća darovano opravdanje, nastoji pravedno postupati prema ljudskoj braći i sestrama.

Evanđelje  (Iv 9, 1-41)

Ode, umije se pa se vrati gledajući.

Gospodnji su parametri drugačiji od ljudskih. Upravo je zato slijepac iz današnjega  evanđelja, u mraku od rođenja, ugledao svjetlo dana. Baš on odabran je da se na  njemu očituju djela Gospodnja, kako Isus kaže učenicima. Za njegovu sljepoću ne  treba kriviti ni njega, ni njegove roditelje, ni grijehe predaka, ni krivi  genetski kod. Bio je slijep da bi, kad je progledao, u tome činu prepozao Sina  Čovječjega i Njegova veličanstvena djela, što se nije ustručavao objaviti ni  farizejima ni ostalim skepticima koji su već otprije „puhali“ na ovoga  čudotvorca. Gospodnji su puti neobični, Bog ima svoju „pedagogiju“, On zna  zašto je ovaj čovjek godinama živio kao prosjak, u mraku, i kolika je zapravo  bila mala cijena te žrtve s obzirom na nagradu koja je uslijedila.

Sve što  Pomazanik dotakne pretvara se u lijek, tako je i obična zemlja od koje je Isus  napravio kal bila ljekovita za spuštene kapke ovog odabranika. Ispravši oči u  Siloamu, slijepac je progledao.

Prosvjetljenje je dar „novoga života.“ Zato slijepca nakon ozdravljenja ljudi ne poznaju. On sja novim životom. Ta novost i neprepoznavanje po starome životu, slika je kršćaninova života. Dakle, ozdravljeni slijepac je postavo kršćanin – sljedbenik Isusa Krista. Isus, iscjeljujući slijepca od rođenja, očituje se kao onaj koji otvara naše oči pravome svjetlu. Tko prihvaća vjeru i prima krsnu milost, oslobađa se sljepoće  i zadobiva vid, prelazi iz tame  u svjetlost – izlazi iz neznanja u pravu spoznaju. Isus može ozdraviti samo one koji to hoće, one koji vjeruju u njega.

MISNA ČITANJA