22. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na Kolovoz 23, 2015

Kršćanstvo nije skup zakona nego je očitovanje božanskog života, poziv na spasenje, odgovor na milosnu Božju ponudu. Zakon je savez, put, naredba, sud, riječ, obećanje, pouka, život, izraz Božje objave na koju moramo odgovoriti. Ne smijemo stvarati svoje zakone, “predaje” lagodne, lake, ugodne izvan Božjeg zakona. To je poruka današnje Službe riječi.

Prvo čitanje – Pnz 4, 1-2. 6-8

Prvo čitanje nam donosi proglašenje Zakona i njegove blagodati: blagoslovi  i obećanja. Zakon zauzima uzvišeno mjesto u pobožnosti Izraela. Najviši je izraz mudrosti, ponos Izraela. Temelj je i jamstvo Božje prisutnosti, Božje spremnosti da usliši molitve svojeg naroda. “Niti što nadodajte onome što vam zapovijedam, niti što od toga izuzimajte!” (Pnz 4, 7) To je ustaljeni obrazac koje susrećemo i izvan Biblije, u pravnim dokumentima Egipta. Posebno u samoj Bibliji (Jr 26, 2; Izr 30, 6). Znači mora ostati neizmijenjen. Isus je Zakon dopunio, pounutrašnjio, objavio ono temeljno u njemu. Božju volju.

Drugo čitanje – Jak 1, 17-18. 21b-22. 27

Drugo čitanje  donosi odlomak prve katoličke poslanice, “brata Gospodina”, Jakova, rasijanim vjernicima iz židovstva po svijetu. Ističe da je prava vjera čitav život. Preporođeni smo riječju Istine. To je dar i poklon odozgor, “od Oca svjetlila”. Daje nam svjetlo da svijetli u tami i život kao ustuk smrti. Sve je sadržano u Riječi Istine što je objava evanđelja. Riječ je zakon slobode, kraljevski zakon. Put k slobodi je staviti u djelo riječ, svladavajući strah, nesigurnost, tugu za ostavljenim dobrima.

Posebno ističe bratsku ljubav, živjeti bez računice i bez zavisti, čekati s puno pouzdanja i zauzetosti Onog koji će doći. Potiče na evanđeosku dosljednost, na misionarsko zalaganje, na svjedočanstvo u vjeri i u životu. “Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta”.

Evanđelje – Mk 7, 1-8a. 14-15. 21-23

Evanđelje nam donosi oštru osudu farizejskog tumačenja Zakona, pozivajući se na riječi proroka: “Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” (Mk 7, 6-7; Iz 29, 13) Proroci napadaju izvanjsko i magijsko obavljanje bogoštovnih obreda. Naglašavaju tijesnu povezanost života i bogoštovlja. Licemjerstvo je odvojiti to dvoje.

Isus naglašava suprotnost između “ljudskih predaja” i Božjih zapovijedi. Za farizeje su one bile važnije od Zakona. Isus tumači istinski smisao čistog i nečistog.  Značajna je povijest koinos-nečistoga. Po sebi čisto znači: privatno, osobno, nasuprot zajedničkom, običnom, javnom, nečistom. Hasideji-farizeji su mnoge obične-profane stvari proglasili nečistim. Krist vraća profanu vrijednost stvarima i pokazuje osobni značaj čistog i nečistog, dobra i zla. Nisu stvari nečiste, zle, nego ih takvima čini osoba. “Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.”

Isus navodi popis nekih mana koje su u srcu čovjekovu tako prisutne i koje čovjek mora nadvladati, kao “bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje”. Koliko su ove mane i danas prisutne u ljudskom srcu i koliko onečišćuju čovjeka!

ČITANJA

 

 

 


Print page