Prošle nedjelje Krist nam je ostavio svoj mir, mir među ljudima s riječima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 23-29). Slijedi svetkovina Uzašašća GospodinovaSpasovo. Ova svetkovina po svom sadržaju sastavni je dio pashalnog otajstva: onaj Isus koji je umro na križu, uskrsnuo je i ušao u proslavljeno stanje. To u misnom Vjerovanju izričemo biblijskom slikom: “Sjedi s desne Ocu”. Krist je uzašao k Ocu nebeskom. Krist je uzdignut sa zemlje uzdignut u slavu i time je i nama pokazao i otvorio put nade i slave ako imamo vjere u Uskrsloga. Naš pogled „uprt u nebo,“ u Onoga koji je uzašao „u nebo“ i sjedi s desne Ocu, znak je da je i naše srce uzašlo s njime.

Uzašašće Isusovo je otajstvo vjere koje riječi ne mogu potpuno izložiti, jer njegov sadržaj (“uskrsli Krist uzašao je k Ocu”) nadilazi naše osjetno iskustvo. Izričaj da je Isus uzašao na nebo ne znači da je otišao, ostavio zemlju i svijet, nego da je raspeti i uskrsnuli Isus (koji je, kako sažeto glasi jedan od članaka vjere, pravi Bog i pravi čovjek) upravo kao čovjek “ušao, uzašao” u Božji život, još bolje rečeno: ljudska je narav po tomu odlikovana i zauvijek s Bogom povezana.

Prvo čitanje (Dj 1, 11)

Povijesnu činjenicu Uzašašća Gospodinova potvrđuje nam prvo čitanje iz Djela Apostolskih koje govori o Isusovu boravku među svojim apostolima četrdeset dana nakon njegova Uskrsnuća i o obećanju Duha Svetoga kojega će im poslati od Oca i koji će sići na njih te će mu biti svjedoci do na kraj zemlje.

Drugo čitamje (Ef 1, 17-23)

Sudbina svakog čovjeka povezana je s Gospodinom Isusom Kristom, a posebno nas kršćana. Bog Otac je, »kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu nego i u budućem« (Ef 1,22), postavio Sina svojega Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,23)

Evanđelje (Lk 24, 46-53)

Kristovo Uskrsnuće i njegova proslava na nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju.

MISNA ČITANJA

———————————————————-

POHOD BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Pohod Blažene Djevice Marije blagdan je koji se obilježava 31. svibnja u spomen pohoda Djevice Marije svojoj rođakinji Elizabeti. Ovaj blagdan temelji se na Evanđelju sv. Luke (Lk 1,39-56).

Marija je dva mjeseca nakon bezgrešnog začeća pohodila svoju trudnu rođakinju Elizabetu, koju je Bog u dubokoj starosti blagoslovio potomkom.

Djevica Marija krenula je u posjet iz svog grada Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim, nedaleko Jeruzalema. Put je bio oko 140 km dug, za što je trebalo pet dana pješačenja. Nakon pet dana, Marija je konačno došla i pozdravila Elizabetu. Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi.

Elizabeta se napunila Duha Svetoga i izjavila: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1, 42).” Taj Elizabetin zaziv postao je sastavni dio molitve “Zdravo Marijo”.

Marija je tada izrekla veličanstveni hvalospjev »Veliča« što je njoj, neznantnoj službenici, povjerio tako odgovornu zadaću, da bude Majka Božja. U hvalospjevu se ogleda na prošlost i budućnost i govori kako će Isus preporoditi svijet.

»Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija je ostala s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vratila kući (Lk 1, 56). Vratila se prije, nego je Elizabeta porodila Ivana Krstitelja.

Blagdan se prvi put spominje 1263 g., a nekada se slavio 2. lipnja.

***************************************

MAJKA BOŽJA KAMENITIH VRATA

Zagrepčani se obraćaju Majci Božjoj Kamenitih vrata od velikog požara 30. svibnja 1731. godine. Tog dana su izgorjele sve kuće u Kamenitoj i susjednim ulicama, krov Crkve Sv. Katarine, a nošena vjetrom vatra se s Gradeca proširila i na Kaptol. U stanu iznad Kamenitih vrata živjela je udovica Modlar, koja je treći dan iza požara na zgarištu u svojem stanu pronašla neoštećenu sliku Blažene Djevice Marije kojoj je izgorio samo okvir. Svi su to smatrali velikim čudom, a slici je pripisana velika moć.

Autor slike Majke Božje Kamenitih vrata je nepoznat, a smatra se da potječe iz 17. stoljeća. U znak božje providnosti pobožna udovica Modlar dala je ispod svoda Kamenitih vrata podignuti mali oltar s čudesnom slikom. Ubrzo su se brojni pobožni građani počeli zavjetovati Majci Božjoj Kamenitih vrata te zahvaljivati na pomoći.

Kardinal Franjo Kuharić 1991. godine službeno je proglasio Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom Zagreba te se na taj dan, 31. svibnja obilježava Dan grada Zagreba.