Bogoslužje ove nedjelje nas ponovo poziva na obraćenje i na istinsko traženje Boga. A Boga ćemo upoznati i služit ćemo njegovoj pravednosti jedino ako ponizno prihvatimo njegovu riječ. Bog se objavljuje siromašnim, skromnim i poniznim ljudima i spašava ih svojom ljubavlju i milosrđem. Stoga svatko tko želi susresti se s Bogom, potrebno je da zaboravi na sebe iz ljubavi prema Bogu i prema drugim ljudima.
Prvo čitanje – Sef 2, 3; 3, 12-13
Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod.
Tražiti Boga zapravo znači u svim prilikama i neprilikama životnih situacija i međuljudskih odnosa nastojati provesti temeljni zakon ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nije to uvijek lako. Treba doista mnogo napora i truda. Pravi Božji čovjek je skroman i ponizan i sve svoje pouzdanje uvijek stavlja u Gospodina.
Tako nam prorok Sefanije (Sofonije) govori o skromnom i čednom narodu koji će opstati u Izraelovu ostatku, odnosno elita koja će u izabranom narodu ostati Bogu vjerna i draga. Prorok predviđa da će taj ostatak činiti i govoriti što je Bogu po volji, a zato će kao nagradu imati miran život.
I zaista nema ni u srcu ni u društvu mira ako se ne ispunjava Božji zakon. To su proroci neprestano ponavljati, to govori sva objava Božja, to svjedoči iskustvo svih ljudi i svih vjekova. Jedino ako priznamo svoju slabost Bog će nam oprostiti grijehe i postat ćemo jaki u Kristu Isusu. Bog se daje samo poniznima, onima koji nisu puni samih sebe već su otvoreni milosti Božjoj.
Drugo čitanje – 1 Kor 1, 26-31
Slabe svijeta izabra Bog.
»Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre, što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se i jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom.« (1 Kor 1,27-29)
Tako nas sv. Pavao apostol uči vagati svijet i sebe Božjim vagama i ispravno mjeriti Božjim mjerilima. Božja i ljudska mudrost stoje nasuprot jedna drugoj. Božji su putovi često drugačiji, čak i nasuprotni ljudskim putovima. Iako nam je od Boga dano i svjetlo razuma, čovjek se lako ponese i uzoholi i »misli svoje misli, a ne Božje« (usp. Mt 16,23). Dok Bog nas u Svetom Pismu poučava svojoj mudrosti. Štoviše, sam Krist nama je utjelovljena Mudrost Božja. I to ne samo intelektualna, nego i egzistencijalna.
Zato biti kršćanin znači biti u Kristu Isusu i misliti kako Isus misli, osjećati kako On osjeća, ljubiti što On ljubi.
Evanđelje – Mt 5, 1-12a
Blago siromasima duhom!
Isusov govor na gori temelj je kršćanskog morala, a blaženstva na njegovu početku prava su ustavna načela Božjega kraljevstva na zemlji.
Uz navještaj blaženstva Isus dodaje i obećanje svojim izabranicima: Bog će ih utješiti. Bog sam bit će im utjeha, On će ih samim sobom nasititi. Njihovo je kraljevstvo nebesko.
Blaženi su “siromasi duhom”, ponizni i blagi, svjesni svoje nemoći oslobođeni su napasti samodostatnosti, ali puni pouzdanja da im je osigurano kraljevstvo nebesko. Blago “ožalošćenima”, zvuči neobično. Zar žalost može biti zaslužna? Isus želi reći: tko je žalostan, ne treba biti tjeskoban, potišten, ako živi u zajedništvu s Bogom. Taj zna da je žalost prolazna i da vjernik već u ovom životu ima utjehu nebeske slave.
Druga blaženstva lakše shvaćamo: krotki će baštiniti zemlju, Kraljevstvo nebesko; gladni i žedni pravednosti, koji gladuju i žeđaju za Bogom, za vršenjem Božje volje, nasitit će se; milosrdni po Božjem srcu, naći će milosrđe; čisti, ne dvolični, nego iskreni, Boga će gledati; mirotvorci, graditelji mira, su doista Božji sinovi; progonjenima zbog pravednosti, što ispunjaju Božju volju, pripada kraljevstvo nebesko. I progonstva, pogrde zbog Isusa moraju stvarati radost i klicanje.
Isus je blaženstva ostvario u sebi. On je u najvišem stupnju čovjek blaženstva, ostvarenje Sluge Gospodnjeg. U blaženstvima nam je pokazao put, kako se postaje istinski Sluga Gospodnji. Blaženstva su kodeks Kraljevstva, što je naš cilj.
I sveci su to ostvarili u svom životu i postali su “sinovi Božji”. Sveci su ljudi koji su se na izvanredan način u svom životu otvorili Božjem djelovanju. Napuštali su svoju osobnu sigurnost, i prihvaćali svoje ljudsko siromaštvo i uvjetovanost. Niknuli su u našoj povijesti, uvjetovani našom ljudskošću, pa i grijehom. Ali imali su apsolutno povjerenje u Boga, koji je ljubav i život. Zato, svaki od njih na ovaj ili onaj način ostvaruje lik Krista, Sluge Gospodnjeg.
