Klanjanje

Što je klanjanje pred Presvetim?

Pojmom klanjanje, misli se na susret s Isusom Kristom u Euharistiji. U tom susretu najprije se Isusa traži jer ga se hoće susresti. Onda mu se dolazi blizu, njemu se predaje. Zatim se izlaže njegovoj karizmi: njemu se divi, klanja, pred njim se kleči.

U klanjanju vjera podrazumijeva dijaloški odnos, razgovor između Boga i čovjeka. Klanjanje nije samo u tome da čovjek zauzme stav i nešto čini za Boga. U klanjanju Bog gleda čovjeka. Taj Isusov pogled daje da se klanjatelj, koji kleči pred Sinom Božjim, osjeća malen. Ali Kristov pogled ga diže. On pomaže klanjatelju da se vidi onako kako ga Bog gleda. A to je da je on jedinstveno stvorenje, da je najdraži sin ili kći i da je njegova potpuna slika.

U klanjanju klanjatelj postaje svjestan svoga kraljevskog dostojanstva, koje je na krštenju primio, i po kojemu ima udio u Kristovom dostojanstvu. Tako adoracija čini čovjeka da je kralj, kao što su bili oni kraljevi na poklonu malom Isusu u Betlehemu.

U klanjanju spoznajemo svoj poziv i poslanje da poput Isusa u svome okruženju ljubimo ljude i nesebično im služimo. Po Isusovu nalogu mi smo graditelji civilizacije ljubavi i pravednosti. U klanjanju nas Krist poziva da budemo svjedoci njegove poruke koja oslobađa i uvijek čovjeka poziva da čini dobro. A to je da bude apostol nove evangelizacije, straža novoga jutra.

Stoga s klanjanja trebamo otići kao promijenjeni, novi ljudi, ojačani u svome identitetu i samosvijesti, ohrabreni i potaknuti na rad za Isusovu stvar, za projekt života prema njegovoj zamisli u Kraljevstvu Božjemu.

POBOŽNOST PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU

Gospodin Isus je, kako nas uči Drugi vatikanski Koncil, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, tako da Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen – čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se On blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Vjernici su pozvani da kao zajednica sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da ga kroz obrede razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u Svetoj Misi, tom najvišem činu naše vjere. Drugi vatikanski Koncil u pastoralnoj konstituciji o svetoj liturgiji kaže: “Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista, kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, štoviše, kako nas Apostol uči, mora moliti bez prestanka. Posebno se preporučuje pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su u skladu s crkvenim zakonima i propisima, osobito kada se vrše po nalogu Apostolske stolice”. (br. 12 – 13)

Euharistijsko otajstvo ne završava sa Svetom Misom, nego u stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve imamo štovanje i pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan Svete Mise. Ipak valja naglasiti da svaka pobožnost Euharistijskom Isusu je u krajnjoj liniji povezana s njegovim Vazmenim otajstvom, jer je Euharistija spomen – čin njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tako da je svaka pobožnost Presvetom Sakramentu usko sjedinjena sa Misnom žrtvom ili stoga što pripravlja na njeno slavlje ili stoga što je kao jedan produžetak našeg misnog bogoštovlja.

U naše vrijeme često opterećeno riječima raste čežnja ljudi za tišinom i smirenjem. U tišini naći sebe, neke stvari ostaviti, otvoriti se Bogu i pustiti da me on na novi način dodirne. Boraviti u šutnji pred izloženim Presvetim i preda nj stati, izložiti se samo njemu, pritom ne htjeti činiti ništa, niti išta morati skrivati. Pred Bogom smijemo biti takvi kakvi jesmo, sa svime što nam pripada i što nas čini. Gledajući na njega postajemo prožeti njegovom ljubećom nazočnošću. Za to nisu više potrebne nikakve riječi. Bog, uvijek Veći, obuhvaća nas svojom ljubavlju od prvog trenutka našeg života.

Iz susreta s njim izrasta blagoslov za nas i za druge.