Tema današnje liturgije je uloga proroka. Proroci su uvijek imali važno mjesto u životu Crkve. Proroci su ljudi koji nam pomažu da vidimo stvari onako kako ih Bog vidi.
Prvo čitanje (Jr 1, 4-5.17-19)
Prorok Jeremija donosi ispovijest o vlastitom pozivu.
Bog govori proroku da ga je pozvao iz majčine utrobe. To znači da mu je od ranog djetinjstva dao sposobnosti i vrline nužne za proročku službu. Ohrabruje proroka neka ne dršće pred tvrdokornim slušateljima, jer ga on čini utvrđenim gradom i obećava da će biti s njime kao što je bio s Mojsijem i drugim svojim slugama. Najavljuje mu teškoće i neuspjehe: “Borit će se s tobom, ali te neće nadvladati!” Jeremija je prorok neuspjeha, jer ga nitko kroz 45 godina proročkog djelovanja nije ozbiljno uzimao na duže vrijeme. Tek kad su Židovi otišli u babilonsko sužanjstvo, ponijeli su Jeremijine propovijedi i od njih duhovno živjeli u tuđini.
Jeremija je u današnjoj liturgiji slika Isusa koji u Nazaretu doživljava neuspjeh: njegovi ga mještani žele strmoglaviti. I Isus i Jeremija znali su da privremeni neuspjeh nije konačni poraz.
Drugo čitanje (1 Kor 12, 31-13, 13)
Drugo čitanje Pavlov je himan o ljubavi kao najpotrebnijoj i svima dostupnoj karizmi. Pavao preporuča ljubav bez koje bi darovi prorokovanja i govorenja nepoznatim jezicima bili besadržajni.
Za crkvenu zajednicu važna su svojstva ljubavi: velikodušna je, dobrostiva, ne zavidi, ne nadima se, ne traži svoje, raduje se istini. To su vrline nužne za život u obiteljskoj, župnoj i ljudskoj zajednici. Ljubav je svojstvena ljudskoj i vjerničkoj zrelosti.
Evanđelje (Lk 4, 21-30)
Današnji odlomak Lukina evanđelja nastavak je evanđelja iz prošle nedjelje (Lk 14-21). Luka opisuje svečani nastup Isusa, mladog učitelja u Nazaretu – u nazaretskoj sinagogi. Ondje se predstavlja kao Božji pomazanik, čovjek za druge – ljudima na spasenje. Predstavio se ljudima kao blagovjesnik oslobođenja i spasenja i kao Božji poslanik koji želi da ih upravi na putove obraćenja i novoga života, ali oni ga ne prihvaćaju jer nisu htjeli promijeniti svoj način života i osloboditi se od grijeha i zla. Isus je znao iz iskustva života proroka Staroga Zavjeta i iz potpune svijesti što ju je imao o samome sebi da ga ljudi neće prihvatiti i da će mučenički završiti svoj život.
Nazarećani nisu mogli shvatiti i međusobno spojiti dvije stvarnosti u njemu: njegovo obično ljudsko podrijetlo koje je poniznije i siromašnije od svih drugih i njegova izjava da je On taj obećani i dugo očekivani Mesija u kojem se »ispunilo Pismo« proroka Izaije koji govori o misterioznom poslaniku Gospodnjem.
Nazarećani žele od Isusa čarobnjačke poteze kojima bi prvenstveno bili impresionirani, a Isus čini čudesa samo onda kad je nužno da pomogne bolesniku i tako očituje Božje milosrđe.
Isus upotrebljava dva starozavjetna primjera da najavi svoje univerzalno poslanje. Ilija je bio u vrijeme gladi poslan strankinji te da je Elizej izliječio stranog vojskovođu. Time nagoviješta da se ne da ukalupiti u želje svojih sumještana; kao Mesija ostaje otvoren ne samo svim pripadnicima izraelskog naroda nego i svim ljudima drugih naroda.
ČITANJA
