Svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo ili Veliku Gospu slavimo 15. kolovoza.
Ova svetkovina vrhunac je svih Marijanskih blagdana. Svečano ju je proglasio papa Pio XII. 1. studenoga 1950. g. kao dogmu, apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus (Predarežljivi Bog) riječima:
˝Vlašću Gospodina Našega Isusa Krista, te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena dogma da je bezgriješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života – dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.˝
POVIJESNI RAZVOJ
Iako je ova dogma proglašena tek u 20. stoljeću, kroz duga stoljeća kršćanstva sve se više razvijala i hranila vjera cijele Crkve da je Blažena Djevica Marija već sva dušom i tijelom – zahvaćena snagom Kristova Uskrsa – slavno uznesena u nebo. Ona je odmah »nakon završena tijeka« svojega ovozemaljskog života doživjela svoje uskrsnuće tijela koje svi drugi Kristovi spašenici očekuju za Dan suda i konačne proslave. U Rimu se npr. ovaj blagdan slavio već od 7. st. na dan 15. kolovoza, a već u 8. st. slavi se također u Francuskoj i Engleskoj. Na zapadu su Marijino uznesenje osobito isticali veliki i sveti teolozi od 13 st. na dalje, poput sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskog, sv. Bonaventure.
ZNAČENJE SVETKOVINE
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo. Crkva blagdanom radosno proglašava: “Marija je uznesena na nebo!” Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom.
Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi “dušom i tijelom”. Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike! Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom. Isus Krist je “tijelom i dušom” uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudionica u njegovom spasiteljskom djelu.
Marijino uznesenje nije samo njezina odlika, nego je, kako je rečeno na Drugom Vatikanskom Saboru “slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti”. (LG 68).
Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku.
Marijina proslava je potvrda Isusovih riječi upućenih učenicima: ˝Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam i ja. Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.˝
Što je Isus obećao mnogima, učinio je najprije svojoj Majci kao najponiznijoj službenici Gospodnjoj. Tako Marija ne mora čekati konačnost proslave na svršetku svijeta, nego je odmah dušom i tijelom proslavljena. Na Veliku Gospu, promatrajući Marijinu slavu, prema Božjem obećanju, vjernici se nadaju i svojoj proslavi. Marija je slika i potvrda toga.
MISNA ČITANJA
—————————————————
20. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
Već četvrtu nedjelju apostol Ivan nas uvodi u Euharistiju. Euharistija nije i ne smije biti samo razgovor o nečemu, nego o nekomu. Radi se o osobama. Današnje evanđelje ponovo označava Krista kao Kruh života, kao nekoga tko je poput kruha neophodan i nezamjenjiv za ljudsku egzistenciju. Krist želi u našim srcima probuditi želju za njim – samim, kao hranom koja nas može nahraniti.
Prvo čitanje (Izr 9, 1-69)
U današnjem prvom čitanju, iz Knjige Izreka, govori se o „Gostoljubivoj mudrosti.“ Čuju se riječi: „Mudrost je sazidala sebi kuću i otesala sedam stupova.“ To je značajka bogate kuće, s unutarnjim dvorištem. Broj sedam, sedam stupova, predstavlja simbol savršenstva. Ovdje se Bog iskazuje kao uosobljena Mudrost – On „sazida kuću,“ postavi stolove i poziva na gozbu. Mudrost poziva “neiskusne” da svrate na njezinu gozbu. Da bi takvi “neiskusni” i “nerazumni” pravo živjeli, trebaju ostaviti ludost i hoditi putem razboritosti. Dakako, radi se o vjerničkoj umnosti i razboritosti koja u zemaljskim poslovima ozbiljno računa s Bogom. Gozba na koju poziva Mudrost u današnjoj misi slika je euharistije kao kršćanske svete gozbe na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i posvećenim misnim darovima.
Drugo čitanje (Ef 5, 15-20)
I drugo čitanje tematski se slaže s porukom evanđelja i prvog čitanja. Sveti apostol Pavao, današnjom Poslanicom, poučava Efežane o tome što je volja Gospodnja. Efežani su pozvani da razmotre sebe i svoj život – kako žive. U odlomku Ef 5, 15-20 traži Apostol da se krštenici opijaju Duhom a ne vinom te da se u svagdanjem životu bodre “psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama”. To znači da u radnom tjednu, nakon svetog sastanka u Dan Gospodnji, nastavljaju živjeti od onoga što slave i čine u liturgiji.
Pavao ih poučava i opominje u čemu se sastoji novi život u Kristu. Kršćanin treba biti čovjek razborit; živjeti u stalnom opredjeljenju za Božje – za Krista. Ta je Mudrost vidljiva u euharistijskom sastancima u Crkvi, koji moraju biti označeni mirom, skladom i razumijevanjem. Njihovi međusobni odnosi moraju biti vođeni molitvom.
Evanđelje (Iv 6, 51-58)
Evanđelist Ivan u današnjem evanđelju, u 20. nedjelji kroz godinu, označava Isusa kao kruh života, kao nekoga tko je poput kruha neophodan i nezamjenljiv za ljudsku opstojnost. Krist želi u našim srcima pobuditi želju za njim, ogladnjeti nas, kako bismo se obratili njemu koji nas može nahraniti. Poziva nas da blagujemo život. Blagovanje Krista – blagovanje je života.
Bog je postao čovjekom ne samo da bi bio među nama, nego i da bi postao naša hrana. Darovati se kako bi drugi mogao živjeti u punini i istini – to je smisao svake ljubavi. U današnjem evanđelju Isus govori svojim učenicima, ali i mnoštvu: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“
To je zapravo poziv na sjedinjenje, ponuda blizine, iskaz jedinstvene pažnje i ljubavi. To je prijateljstvo, zajedničkog stola, po blagovanju od istoga kruha i pijenju iz iste čaše, da ostane duboko i potpuno u nama. To je Euharistija, to je sveta Pričest. U njoj Isus ostaje s nama i u nama i vraća nam mir i sigurnost.
U euharistiji nam se Kristovo tijelo daruje na najintimniji način – kroz prihvaćanje, putem hrane i blagovanja. U euharistiji Isus nam dolazi i daruje nam se u svakoj pričesti, suživljuje se s nama, ponire u nas, postaje dio nas, a mi dio njega. To je ta jedinstvena prisutnost koju je samo Isus mogao ponuditi čovjeku i svijetu. Pričest je trajni Isusov dar. Isus je umnožio kruh da bi ga posvećena ostavio za dar svojoj Crkvi.
