17. NEDJELJA KROZ GODINU (B)

od Kristina na 20 srpnja, 2021

Ove se godine od 17. do 21. nedjelje kroz godinu čitaju odlomci iz 6. glave Ivanova evanđelja. Glava 6. Ivanova evanđelja veoma je važna: donosi Isusov Euharistijski govor o Kruhu života – to je sam Isus. Hrana i voda su osnova ljudskoga života. Jelo je jedna od temeljnih ljudskih potreba. Evanđelja posebno ističu Isusovu osjetljivost za sve ljudske potrebe. Isus želi utažiti glad silnog mnoštva koje dolazi slušati njegovu riječ. I u tome je njegova glavna nakana da to mnoštvo najprije nasiti Riječju Božjom: „ Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4). Ovo poglavlje 6. je vrlo važno za usmjerenje naše vjere. Ono je poziv da se klonimo dvosmislenosti u svom stavu prema Bogu.

Prvo čitanje – 2Kr 4, 42-44

Jest će i preostat će.

Pripovijedanje o „darovanom čudu” umnažanja kruha potječe iz kruga legendi oko Elizeja. Oba suvremenika, Ilija i Elizej, su djelovali u Izraelu kao moćni proroci i suprotni pol od kraljevske kuće i lažnih proroka koji su proširili Baalov kult po svoj zemlji. Nakon uspješnog žrtvovanja i uništenja Baalovih svećenika, Ilija je morao bježati. Elizej nastavlja njegovu borbu za Jahvu. I zbog toga je imao proročku školu kod Gilgala, istočno od Jerihona, u Jordanskoj dolini. Nasuprot moćnom kralju Ahabu (873 -853 pr.Kr), morao je objaviti Jahvinu poruku prijetnje propasti „Izraela”.

I pripovijedanje o čudu „umnoženja kruha” bi trebalo pokazati da se ispunja riječ Božja i daruje na najbolji način ljude koji vjeruju. Neki čovjek iz Baal Šališa (25 km sjeverno od Loda) donosi Božjem čovjeku osobni poklon – 20 ječmenih kruhova i nešto kaše. Elizej je to dao svom sluzi da pripremi večeru za sto učenika. Jer je sluga sumnjao da će 20 kruhova biti dovoljno za stotinu ljudi, prorok se poziva na riječ Božju: „jesti će i preostat će.” Povjerenje u Božju riječ je temelj Božje milosti.

Drugo čitanje – Ef 4, 1-6

Jedno tijelo, jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst.

„Pozivom na jedinstvo” povlače se prvi zaključci iz poučnog dijela poslanice Efežanima (do 3,21). Pisac je zatvorenik zbog Evanđelja u nepodijeljenom nasljedovanju Krista u patnjama. Svaka spoznaja biblijskih ljudi je povezana s njegovim djelovanjem. Spoznaja Krista znači i poziv na nasljedovanje. Ističe se poniznost (spremnost na služenje) koja s bližnjima postupa pažljivo i nježno. Ljubav koja sve nosi dolazi od Duha koji ju i daje, koja vjernike upućuje i vodi k pravom jedinstvu i miru. U malo riječi (jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada) Crkva se opisuje kao tijelo Kristovo u spoznaji jednoga Boga, jednoga Gospodina, jedne vjere i jednog krštenja, a sve povezuje u jedinstvo u Bogu Ocu.

Evanđelje – Iv 6, 1-15

Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.

Iako smo u Markovoj godini, danas imamo odlomak iz Ivanova evanđelja: izvještaj o gozbi koju je Isus priredio u nenastanjenu kraju za ljude gladne riječi Božje. Ivan jedini nakon čudesnog umnoženja hljebova donosi dugački govor o kruhu života. U samom događaju čudesne gozbe za mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju evanđelisti vide najavu euharistije kao gozbe i spomen čina Isusove smrti i uskrsnuća.

Iz Ivanove verzije umnoženja hljebova važno je uočiti kako jedini on napominje da su kruhovi bili ječmeni te kako se Isus na kraju povukao posve sam u goru zato što su ga htjeli mimo njegove volje učiniti kraljem. Ječmeni kruh u Palestini Isusova vremena bio je hrana siromaha. Okolnost da Isus zapravo “bježi u goru” (kako kaže jedan od grčkih rukopisa četvrtog evanđelja) pokazuje da je on Božji siromah koji svoju pravu promociju vidi u oslanjanju na Boga.

Tako nam se u ovom događaju Isus predstavlja kao siromah Božji u biblijskom smislu koji riječju Božjom i kruhom hrani druge siromahe Božje.

Čudo umnažanja kruhova i riba koje je Isus učinio, šalje i nas kao i apostole braći ljudima da skupa s njima razdijelimo »kruh naše vjere i stola Gospodnjega« kao i kruh svagdašnjeg života koji vrlo često nedostaje na stolu mnogih ljudi širom svijeta.

»A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupiše dakle i napuniše dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih hljebova pretekoše onima koji su blagovali.”« (Iv 6,12-13)

Ako je to »čudo umnažanja naravnog kruha« znak »milosti Euharistije«, onda i čin sakupljanja preostalih ulomaka nema samo materijalno i sociološko značenje, nego i duboko duhovno značenje.

Taj čin sakupljanja želi reći da Euharistija nije samo za one koji su prisutni, nego od nje mora preteći i za one koji su odsutni, za one koji su daleko, za sav narod, za cijelu Crkvu. Plod Euharistije je neograničen. On je za sve. Tko je nazočan u času umnažanja, mora kasnije dijeliti s braćom milost, snagu i svjetlo koje je primio od nje. Mora i sam postajati Euharistija, odnosno kruh koji se lomi za život drugima.

ČITANJA