SVETI ZNAKOVI
ZNAK KRIŽA
Pravilan je to znak, polako napravljen, velik, od čela do prsiju, od jednog ramena do drugoga. Znak križa znak je otkupljenja. Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakoga čovjeka, svega, do posljednje niti njegova bića.
Radi toga se križamo prije molitve, da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volju utopi u Boga. Križamo se poslije molitve, da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti, da nas jača. U nesreći, da nas čuva. Kod blagoslova, da u svoju dušu primimo svu puninu Božjeg života, da taj u njoj sve oplodi i posveti.
To je najsvetiji znak što ga imamo. Zato ga treba činiti pravilno, polagano, na dugo i široko, promišljeno. Tada će obuzeti cijelo čovjekovo biće, vanjštinu i nutrinu, misli i tvoju volju, osjećaje i ćud, svu djelatnost. I po njemu će se sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu trojednoga Boga.
RUKA
Sve je tijelo oruđe i izraz duše. Na poseban su pak način oruđe i ogledalo duše lice i ruke. Iza lica ruka je najduhovniji dio tijela. Sigurna je i jaka kao oruđe za rad, kao oružje za napadaj i obranu, ali i veoma fino izrađena, raščlanjena, gipka i satkana od vrlo osjetljivih živaca.
Kad se netko udubi sam u se pa je u svojoj duši sam sa svojim Bogom, tad čvrsto sklopi jednu ruku s drugom, prste prekriži jedne preko drugih. Tim nekako želi nutarnje strujanje, koje bi moglo uteći, prenijeti s jedne ruke na drugu te ga opet obrnuti k sebi, da sve ostane unutra, kod Boga. Skupljanje je to samoga sebe; sjenica nad sakrivenim Bogom. Kao da duša hoće tim reći: “Bog je moj i ja sam Njegova i mi smo unutra jedan s drugim, sami.”
Isto to naprave ruke, kad želi provaliti koja nutarnja težnja, zaprepaštenost, žalost. Opet se sklopi ruka s rukom i među njima se bori duša sama sa sobom, dok se ne svlada, dok se ne smiri.
Ako pak stoji pred Bogom srcem punim poniznosti i strahopočitanja, tada ispružene ruke lagano položi jednu povrh druge. To znači odlučnu sređenost, nutarnje poštovanje. To znači skromno i promišljeno izgovaranje vlastite riječi te pažljivo i ispravno slušanje Božje riječi. Ili opet želi čovjek na taj način izručiti i predati kao svezane ruke, kojima se inače branimo, u Božje ruke.
Dogodi se pak, da se duša pred Bogom posve rastvori, veselo Mu kličući ili zahvaljujući. Ili se čovjeku u srcu uzbudi čeznuće te vapi. Onda rastvori i ruke te ih digne u široku plohu, da se strujanje duše slobodno razlije te da se sva duša može ispuniti onim za čime teži.
Konačno se može dogoditi, da se čovjek sabere sa svim što jest i što ima pa da se Bogu posve izruči, znajući da i onako u njemu sve spada na žrtvu. I zato prekrsti ruke na prsima u znak križa.
UDARANJE U PRSA
Sveta misa započinje. Svećenik stoji ispred oltarnih stuba. Vjernici mole: “Ispovijedam se Bogu svemogućemu…da sagriješili mišlju, riječju i djelom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. I kad god izgovore riječ “grijeh”, udaraju se u prsa.
Što znači kad se čovjek udara u prsa?
Mnogim smo se grijesima naprtili, a nas kao da se ne tiču. Usred života smo okruženi smrću, a mi na to ni ne mislimo. Zato povikne Božji glas: “Probudi se! Pogledaj oko sebe! Osvijesti se! Promijeni svoje mišljenje! Pokoru čini!” Taj se eto glas izrazuje udarcem u prsa. Nek zato prodre u prsa, nek potrese našom nutrinom, da se probudi, progleda, k Bogu obrati.
Kad pak duša dođe k sebi, pred očima joj sijevne, kako je proigrala ozbiljnost života, kako je prestupala Božje zapovijedi, kako je zanemarivala svoje dužnosti, “moj grijeh, moj grijeg, moj preveliki grijeh”. Sad je uhvaćena u toj krivici i samo jedan put vodi iz nje, naime priznati iskreno: “Griješila sam mislima, riječima, i djelima proti svetom Bogu i proti općinstva svetih”. Tad prijeđe duša na stranu Boga, opredijeli se za Njega proti same sebi. O sebi misli kako o njoj sudi Bog. Sudi se radi svoje krivnje, te sama sebe kažnjava udaranjem.
To dakle znači kad se čovjek udara u prsa: samoga sebe budi iz sna. Svoju nutrinu drma da začuje Božji glas. Postavlja se na Božju stranu i sama sebe kažnjava. Spoznaje dakle, kajanje, obraćenje.
Zato se udara svećenik i puk kad u pristupnim molitvama ispovijedaju svoje grijehe. Isto činimo, kada nam prije pričesti svećenik pokaže Tijelo Gospodnje te govorimo: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj”. I kad se u litanijama priznavamo griješnicima te kažemo: “Griješnici, molimo Te, usliši nas!”
KLEČANJE
Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: “Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti !” Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. “Snizi se”, ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.
Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prah – Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen… Kako je velik… A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stajati ponosito. Čovjek “se ponizi”, i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda tako ohol — i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: “Ti si veliki Bog, ja sam ništa!”
STAJANJE
Osim klečanja poštovanje se da još drukčije izraziti – stajanjem. Stajanje znači prije svega sabranost. Mjesto udobna sjedenja zauzmemo određen i oštar stav. Znači da pazimo. U stajanju je nešto napeta, budna. Konačno znači da smo pripravljeni; jer tko stoji, može se odmah uputiti i krenuti. Smjesta može izvršiti nalog, započeti posao netom mu naložen.
To je druga strana strahopočitanja pred Bogom. U klečanju je bilo naglašeno klanjanje, sabrana smirenost; ovdje pozornost i djelatnost. Takvo poštovanje ima pozoran sluga, opremljen ratnik.
Stojimo kad se navješćuje radosna vijest, kod evanđelja u sv. Misi. Stoje kumovi kada kod krštenja u ime djeteta polažu krsni zavjet vjernosti. I prvopričesnici kad ga obnavljaju. Stoje zaručnici kad obećanjem vjernosti sklapaju bračnu vezu. Tako i još kod nekih čina.
I pojedinac će katkad svoju nutrinu najiskrenije izraziti ako moli stojeći. Prvi su kršćani tako rado činili. Sigurno ti je poznata slika “Orante”, tj. moliteljica iz katakomba: uspravna tijela s ukusno nabranim odijelom i s raširenim rukama. Stoji slobodno, puna vedre sređenosti. Kao da mimo sluša riječ, spremna na radostan posao.
BLAGOSLOVLJENA VODA
Voda je puna tajna. Jednostavna, čista, nesebična, sposobna očistiti što je prljavo, okrijepiti što je žedno. A ujedno nedokučiva, nemirna, puna zagonetki i snage privlači u bezdan. Prava slika tajanstvenih prauzroka, iz kojih struji život i odazivlje se smrt. Slika samoga života koji izgleda tako jasan, a tako je zagonetan.
Sad lako shvaćamo zašto ju je Crkva uzela da njome označi i donosi Božji život, milost.
Iz krštenja smo nekoć izašli kao novi ljudi, “preporođeni vodom i Duhom Svetim”, kad je stari čovjek u nju utonuo i umro. I kod znaka križa poškropimo čelo, prsa, te jedno i drugo rame “svetom vodom”, blagoslovljenom vodom, zagonetnim, čistim, jednostavnim i plodonosnim prapočelom, koje je slika i sredstvo svrhunaravnog životnog počela — milosti.
Blagoslovom je Crkva vodu očistila. Oslobođena je tamnih sila koje su u njoj pritajene. Kad vjernik stupi u Božju kuću, vodom čistom, i koja čisti, takne čelo, prsa i ramena, to jest cijelo svoje biće, da i njegova duša postane čista. Nije li to lijepo? Kako se pri tom običaju u znaku križa susreću: očišćena priroda, milost i čovjek željan čistoće.
STUBE
Kad se penjemo po stubama, ne penje se samo naša noga već čitavo naše biće. I duhovno se također dižemo, pa ako to činimo promišljeno, tada naslućujemo kako se dižemo k onoj visini gdje su sva veličina i savršenost: k nebu gdje prebiva Bog.
Stube što vode s ceste u crkvu kao da kažu: „Ulaziš, ideš u kuću molitve, bliže Bogu“. Stube iz crkvene lađe u kor opominju: “Sada ulaziš u svetinju nad svetinjama“. Treće stube opet vode gore k oltaru. Onome tko po njima ulazi kliču kao nekoć Bog Mojsiju na brdu Horebu: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo“. Oltar je prag vječnosti. Kako je to veličanstveno.
Kroz vrata stupamo u tihu, od svijeta odijeljenu i posvećenu nutrinu: u svetište. Doista, sve je to Božje djelo i Božji dar. Vrata stoje između vanjštine i nutrine, između trga i svetišta, između onog što pripada svijetu i onog što je Bogu posvećeno. I kada netko kroz njih prođe, tada mu govore: „Ostavi vani sve što ne spada unutra: misli, želje, brige, radoznalosti, ispraznosti. Sve što nije posvećeno ostavi vani. Očisti se, u svetinju ulaziš“.
Govoriti o ulozi svijeće na euharistijskom stolu neizbježno podsjeća na obred posvete crkve i na paljenje ognja na golom oltaru, gdje će potom, zazivom Duha Svetoga, Božja riječ postajati Tijelom i Krvlju, pod vidljivim prilikama kruha i vina. Govoriti o ulozi svijeće na oltaru povezuje nas i s vazmenom noći, gdje paljenje svijeće nije samo u funkciji tjeranja mraka, već još više, ono ima puno simboličko značenje. O tome ovisi bogoslužna uporaba svakoga drugoga ognja ili svijeće, počevši najprije od one koju vjernici drže u rukama u istoj vazmenoj noći.
Liturgijsko svjetlo simbol je Božje nazočnosti. Svijeća bi u svojoj originalnoj ulozi na oltaru najviše trebala obasjavati misal, koji je na lijevoj strani, pa su na toj strani smještene i svijeće.
Uskrsna svijeća stoji u vazmeno vrijeme uz ambon, a ostalo vrijeme uz krstionicu. Kad se gase svijeće, ona se gasi zadnja. Ona svijetli za vrijeme svih liturgijskih čina u vazmeno vrijeme. A u krstionici za vrijeme krštenja.
PLAMEN
Plamen je srodan životu. Najčvršći je to znak naše živuće duše. Slika je svega onoga što u duši doživljavamo: topao, svijetao, pokretan, za visinom težeći život.
Plamen što gori slika je nutarnjega što u nama plamti. Gdje god sretnemo plamen osjećamo kako nam ono što u njemu kipi i plamti govori kao da je nešto živo. I kad želimo dati znak svoje prisutnosti, negdje izraziti svoj život, onda zapalimo oganj.Tako ćemo razumjeti kako mora gorjeti i ondje gdje bismo zapravo morali uijek biti, pred oltarom. Tamo bismo morali stati, klanjati se, pozorno slušati u toj tajanstvenoj, svetoj blizini sabrati sve što je u nama jasno, jako i živo.
Pepeo označava prolaznost. Našu prolaznost, ne prolaznost drugih. Sav život pod utjecajem vremena jednom će se pretvoriti u pepeo. Čovjekov svršetak se naviješta kada na početku korizme svećenik pepelom nekoć svježih zelenih grana minule cvjetne nedjelje nariše povrh čela križ govoreći: “Spomeni se čovječe , da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“
TAMJAN
„ I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada…I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje“.
Neka je plemenita ljepota u tome kada se ubace u žeravu čista zrna i iz uzvitlane se posude uzdigne mirisav dim. Kao milozvuk je to, divan sklad oblaka i ugodna mirisa.
Žrtva mirisa- samo pismo kaže-to su molitve svetih. Znak molitve je tamjan i to baš one molitve koja ne misli ni na kakvu svrhu, koja ništa ne traži, već se uzdiže kao Gloria iza svakog psalma, koja se klanja i hoće Bogu zahvaliti “što je tako uzvišen“.
KRUH I VINO
Oni elementi koje je Isus uzeo u svoje ruke tijekom oproštajne, posljednje večere, a to su kruh i vino, nalaze se u središtu kršćanske liturgije, posebno euharistije. Isus se poslužio ovom simbolikom materijalnih tvari, da što jasnije izrazi svoj vlastiti identitet, svoje poslanje, te je baš uz ta dva bitna elementa u svakidašnjoj prehrani vezao i svoju nazočnost.
U liturgijskim odredbama koje govore o slavljenju euharistije ističe se kako narav znaka traži da materija euharistijskog slavlja mora biti predstavljena kao hrana. U tradiciji zapadne Crkve pri euharistijskoj se žrtvi rabi beskvasni kruh. Taj beskvasni kruh, od najstarijih vremena ima okrugli oblik, koji je u latinskoj liturgijskoj praksi, sklonoj uvijek konkretnoj primjeni, brzo poprimio vrlo tanahni oblik, gotovo prozirna izgleda, pa današnji liturgijski propisi upućuju da se hostije i dalje imaju pripremati od beskvasna tijesta, na tradicionalan način, ali ipak takva oblika i izgleda da svećenik u euharistijskom slavlju može doista razlomiti hostiju na više dijelova i podijeliti je bar s nekim vjernicima.
U biblijskom izričaju kruh ima vrlo jasnu znakovitost i predstavlja simbol dara koji nam dolazi s neba. Tako valja, u molitvi koju je Isus predao svojim učenicima, shvatiti i Gospodinov poziv na molitvu za kruh svagdanji, za kruh koji se ne ograničava samo na materijalnu hranu, već predstavlja sve ono što je nužno i potrebno za svakidašnji život.
U Bibliji kruh je kao simbol vezan uz samoga Boga, uz njegovu mudrost i nazočnost. U daljnjem razvoju božanske objave Isus svojima poručuje: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”
Sve je to, ipak, bila progresivna priprava za ono što se dogodilo na Posljednjoj večeri, gdje je Gospodin, sa svojim učenicima, blagovao vazmenu večeru, kada je Učitelj izgovorio nedvojbene riječi: “Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje. Ovo činite meni na spomen!” I već od prvih početaka apostolske Crkve kršćani su bili vjerni ovoj Gospodinovoj zapovijedi, kako izvješćuju Djela apostolska: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama.”
Vino kao osobiti Božji dar prisutno je i u žrtvama, i ono u Starom zavjetu predstavlja sastavni dio prvina koje su namijenjene svećenicima, ali je uzdržavanje od vina bilo često preporučeno, posebno kao znak osobitog posvećenja nekih osoba, a takve su ljude nazivali nazirejima. Za kršćane vino je osobito važno u euharistiji. Bez njega je nezamislivo slavljenje, te se danas blagdan Tijelova (podsjeća na kruh koji postaje tijelo Kristovo) mnogo ispravnije u liturgijskom kalendaru naziva Blagdanom Tijela i Krvi Kristove.
Zbog svega toga danas liturgičari s pravom upozoravaju kako nije moguće potpuno shvatiti značenje euharistije bez uočavanja i znaka kaleža s vinom, a upravo to pronalazi punu potvrdu i u govoru Isusovu na oproštaju s učenicima: “Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?” I potom, na samoj večeri, kada izranja temeljno značenje euharistije: “Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i sve na otpuštanje grijeha. Ovo činite meni na spomen.”
Oltar je jedan da označava jednoga Spasitelja Isusa Krista i jednu Euharistiju Crkve (Rimski Pontifikal, Red posvete crkve).
Oltar, kao okosnica i središnje mjesto u građevini (crkvi), ujedno je i središte žive, okupljene zajednice. On je najizvrsniji simbol živoga Krista oko kojega se zajednica okuplja, te je i stol-žrtvenik s kojeg se vjernici hrane za život (koji vjernike hrani životom). Da oltar simbolizira Osobu pokazuje i poljubac kojim se njega na početku i završetku slavlja pozdravlja. Nama ljudima poljubac je znak duboke žudnje, poštovanja, divljenja i ljubavi prema osobi. Tako i svećenik pozdravlja oltar i na njegovoj gesti sudjeluje čitava zajednica. Krist je čvrsti temelj ili oslonac, kamen temeljac ili ugaoni kamen, što pokazuje i samo arhitektonsko rješenje koje se određuje za oltar: da bude čvrst, nepomičan i od prirodna kamena (usp. OURM 300-301).
Budući da je Euharistija središte svih sakramenata tako je i oltar, kao mjesto njezina slavljenja, također središte svih sakramenata. Euharistijom slavimo svoje spasenje koje se obistinilo Kristovim pashalnim otajstvom.
Važno je da svaki pojedinac zajednice koja slavi ima ‘na oku’ oltar kako bi jasno i djelatno sudjelovao na svim dijelovima slavlja pridržanima oltaru. Stoga oltar mora biti vidljivo centralna os okupljenih. Njegova jednost i središnjost moraju biti očite.
Konačno treba još spomenuti oltar kroz sliku žrtvenika. Sama riječ ‘žrtvenik’ može imati negativan predznak i podsjećati na poganske žrtve ili one ‘staroga saveza’ koje Krist dokida. On je jed(i)na žrtva za naše grijehe. On jest ubijen, no oltar nema oznaku stratišta, jer mi Kristovu žrtvu duhovno uprisutnjujemo u događajima ‘na oltaru’. Kristova krv jednom je zauvijek oprala naše grijehe i kulminirala uskrsnućem, a sve zajedno čini Kristovo trodjelno pashalno otajstvo; muka bi i smrt bez uskrsnuća malo značile, te tako treba promatrati i oltar kao žrtvenik pobjede.
Sva ova simbolika oltara, u slavlju i van njega, prvenstveno doziva u pamet vjerniku kako sav svoj život treba usmjeravati prema istomu. Slaveći mi se sastajemo oko stola obnavljajući pobjednu žrtvu, a predslavi sam Krist.
Razastrto je po oltaru. Služi kao tjelesnik Gospodinv pod kaležom i hostijom. Oblači ga svećenik kao albu, bijelu haljinu, kada vrši bogoslužje. Pokriva stol gospodnji na kojemu se dijeli božanski Kruh.
Na oltaru gdje se prinosi božanska žrtva, leži prije ičega. Platno leži na oltaru čisto, fino i čvrsto. Čistoća je to, plemenitost srca i svježa snaga.
U otkrivenju sv. Ivana govori se o veliku mnoštvu “što ga nitko ne mogaše izbrojati, iz svakog naroda, i plemen i puka i jetzika!Stoje pred prijestoljem i pred jaganjcem odjeveni u bijele haljine…i jedan.. upita: “ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše’“ I bi mu dan odgovor: “Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć.“
„Obuci me, Gospodine, u bijelu odjeću“ – moli svećenik kada oblači na se albu za svetu žrtvu…
KALEŽ
U mnoštvu liturgijskog posuđa u službi oltara i sakramenata, prvo mjesto pripada kaležu. Na tragu je grčko latinske riječi calix naznačujući da je riječ o obrednoj ili „neobičnoj“ čaši. To je posvećena čaša i njezina sadržajna vrijedost je povezana s Kristovom Pashom, vidljivom već iz činjenice da sv. Pavao od čaše/kaleža stvara sinonim za Kristovu krv. Prvi kaleži su bili od stakla i smatra se prema povijesnim činjenicama da je Isusov kalež bio od stakla. Kasnije su se rabili i drugi plemeniti metali, ali im je zajednička oznaka bila posebnost izvedbe i određeni izbor dragocjenosti unutar neke vrste materijala. Kaleži su trajno čuvali trodijleni oblik (čaška, nodus (čvor) i podnožje) koji se je ovisno o povijesnom razdoblju mijenjao. Kalež nije samo funkcionalna obredna čaša, već ima sadržajnu dimenziju koja se ne smije predvidjeti. Na oltaru bi trebao biti najvidljiviji kalež, a njegova uspravnost i vertikalnost slikovito odražava „upad svetoga“, teofaniju. Zbog toga kalež u liturgiji ne bi smio biti sveden na puku posudu za tekućinu. Dobro bi bilo čuvati sadržaj nodusa (čvora) koji je kristološke naravi (posrednik između zemaljskoga i nebeskoga je Krist). U starini je nodus bio označen posebnom obradom ili dragim kamenjemkoji je simbolički upućivao na Uskrsnuće.
Zajedno s kaležom, euharistijsku zajedničku cjelinu u govoru o liturgijskom posuđu tvori plitica, tanjurić ili patena (lat. patere = biti otvoren, očit, vidljiv) koja je bitni dio obrednog blagovanja. U odlomku iz Matejovog evanđelja (Posljednja večera) govori se o paraposis ili catinum, odnosno o zdjeli koja je bila pred Isusom. Od samog početka funkcija plitice bila je usmjerena prema posvećenom kruhu. Još u mladoj Crkvi u starom Rimu u uporabi su bile staklene patene iz kojih su svećenici pričešćivali vjernike. Patena je redovito bila kružnog oblika. Na sebi je imala motive križa, lik Spasitelja, lik Jaganjca, apostola i svetaca, te nezaobilazan spomen-natpis. Obično je bila manja plitica za predsjedatelja slavlja i puno veće tvz. ministerijalne patene iz kojih su svećenici pričešćivali vjernike. Patene su imale i ručice zbog svoje veličine. U 10./11. st. patene se smanjuju jer je nestao obred donošenja darova od strane naroda, a nešto kasnije se se dogodilo sve veće udaljavanje vjernika od pričesti, što je posljedica poimanja misnog slavlja i odnosa prema sudjelovanju u liturgiji, poimanja stvarne prisutnosti, vrijednosti misne žrtve i sl. Svoju ulogu plitice su prepustile ciborijima. Patena nije običan tanjur, već obredni, liturgijski tanjur. Opća uredba Rimskog misala kaže (br. 331): „Za posvećivanje hostija prikladno je uzeti jednu oveću pliticu u koju će se staviti kruh, kako za svećenika i đakona, tako i za ostale službenike i vjernike.“ Važno je uočiti želju za euharistijskim zajedništvom vjernika u jednom Kruhu.
BLAGOSLOV
Blagosloviti može samo onaj tko ima vlast. Blagosloviti može samo onaj tko može stvoriti. Blagosloviti može samo Bog. Blagoslov je raspolaganje s onim što jest i što ima. Bog blagoslivlja samim sobom. Božji je blagoslov davanje njegova života da postanemo “dionicima božanske naravi“. A to je upravo milost, isti dar, koli nam je dan u Kristu. Zato se blagoslov vrši u znaku križa.
Tu vlast blagoslivljanja udijelio je Bog onim koje je postavio umjesto sebe: po otajstvu kršćanskog braka ima tu vlast otac, ima je majka. Po otajstvu svetog reda ima je svećenik.
Blagoslov se izvodi rukom. Ruka se položi na glavu, kod potvrde i sv. reda da se po njoj prelije što dolazi odozgor, što izvire iz Božjeg Duha. Ruka čini znak križa na čelu ili preko čitava predmeta da izlije u nj punoću Božju.
Daje se još i blagoslov s Presvetim, s Kristovim tijelom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. S velikim se strahopočitanjem mora primiti, kako se pristoji tajni.
Sveti prostor ima svoj red. Utemeljen je u otajstvu. Crkva je sagrađena od zapada prema istoku, odakle izlazi sunce. Tetiva sunčanog luka ide kroz nju.
Kad se čita evanđelje knjiga se stavi na lijevu stranu, tj. prema sjeveru, jer oltar je okrenut prema istoku. Božja riječ dolazi s juga i ide prema sjeveru.To nije samo povijesna uspomena da je nekada dolazila od Sredozemnog mora. Jug je punina svjetlosti, slika nadnaravnoga svijeta. Sjever je slika studeni i tame. Iz svjetla dolazi Božja riječ. On koji je svjetlo svijeta i u tami svijetli i u mrak prodire, hoće li biti primljen?
Treći smjer je odozgo prema dolje. Kada svećenik pripravlja žrtvu, aptenu i kalež diže gore jer Bog je „gore“, svet je na „visini“. Tko moli, pogled i ruke diže gore „iz dubina“ „k svetim visinama“. A kada biskup ili svećenik blagoslivlja kod kojega posvećenja, ruku položi na glavu onoga koji kleči ili na stvar što je pred njim. Jer sve što je stvoreno jest „dolje“, a blagoslov silazi od najvišega. Tako idu tri smjera svetog prostora:
K licu izlazećeg sunca a to je Krist. K njemu je upravljen pogled vjernika, od njega dolazi zraka Božje svjetlosti u naše srce.
Smjer od sjevera perema jugu odakle tama čeka svjetlo, koje svijetli iz Božje riječi. I odozdo gore: kretanje duše u čeznuću, molitvi i žrtvi, iz dubine k prijestolju svevišnjega Boga. Odgovara joj punina koja silazi u molitvi, blagolsovu i sakramentu.
Zvona su u službi zajednice i čovjeka. Prate nas od prvoga do posljednjeg dana života. Zvone za slavlja svetkovina i za posljednja putovanja, s nama se raduju kad ukazuju na važne povijesne trenutke (npr. izbor novog pape). Njihovu ulogu vrlo rječito kazuju natpisi na njima, posvetni i molitveni. Ovi prvi govore kome su zvona posvećena (najčešće su to sveci), a ovi drugi ističu njihovu nakanu. Primjerice: “Oplakujem mrtve, kidam oluje, navještam slavlja; potičem spore, rastjerujem vjetrove, ublažujem nasilne.” Ili pak: “Žive zovem, mrtve oplakujem, jedinom Bogu slavu dajem.” Zvona nas zovu na svakodnevna, a osobito nedjeljna euharistijska slavlja. Ali i tijekom dana su pratitelji našega duhovnog života. Naime, svakoga dana tri puta podsjećaju nas na najveće otajstvo naše vjere, na utjelovljenje Sina Božjega, koje se dogodilo po anđelovom navještenju Blaženoj Djevici Mariji: “Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona je začela po Duhu Svetom…” Tako, dakle, zvona svakoga dana ukazuju na to da je “Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama”. Time je čovjekov život dobio svoj novi smisao i preobražen, zbog Boga koji je ljudsku narav uzeo na sebe, neće ostati zarobljen u prah zemaljski, već će otići onim putem koji i zvonici kazuju – u nebo, u vječnost.
Dijelovi preuzeti iz knjige “Sveti znakovi- tumačenje kršćanskih gesta i simbola”, R. Guardini.
