PAPINSKA SLUŽBA, IZBOR PAPE I PAPINSKI SIMBOLI

Papinska služba

Razdoblje koje papa provede na čelu Crkve naziva se pontifikat, a njegovo prijestolje Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, papinska Apostolska palača nalazi se na Trgu Sv. Petra uz Vatikansku baziliku, dok je papinska katedrala Bazilika Sv. Ivana Lateranskog.

Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih Crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine umro mučeničkom smrću u Rimu.

U povijesti Rimokatoličke prvi se “papom” službeno naziva rimski biskup Siricije (385. – 399.), dok sam naziv “papa” za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. Veliki (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Tako se npr. papa Grgur I. Veliki nazvao Servus servorum Dei (hrv. Sluga slugu Božjih). Danas se rabi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za biskupe. Do vremena pape Grgura I. Velikog, rimski se biskupi označavaju i titulom Pontifex Maximus.

Izbor novog pape

 

Izbor pape odvija se na sastanku vijeća kardinala koji se naziva konklava.

Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar je bio izabran od samoga Isusa Krista da predvodi crkvu. Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II. (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. Kada je rimski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva, i carevi počinju miješati u izbor pape.

Papa Bonifacije III. (607.) uvodi pravilo da se izbornici se smiju sastati za izbor novog pape tek tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru.

Za najveću promjenu u načinu izbora pape tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II. (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora novog pape kardinali moraju najprije odlučiti o mogući kandidatima. On je odlučio i da se izbori mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije moguće u Rimu.

Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, za cjelokupni izbor pape ovlašteni su isključivo kardinali, a tijekom pontifikata pape Aleksandra III. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom.

Posljednja pravila u izboru pape dopunio je i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji »Universi dominici gregis« iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu.

Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Svi kardinali izbornici su dužni sudjelovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za nesudjelovanje na izboru pape. Kardinali glasuju tajno.

Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u »Domus sanctae Marthae« (Domu svete Marte).

Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele iz dimnjaka se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam! (Obznanjujem veliku radost! Imamo papu!)

Papinska obilježja i simboli

 

Papinska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena s tri krune. Posljednja trojica papa odbila su biti krunjena, već su na svečanoj inauguraciji nosili običnu biskupsku kapu – mitru. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspelom (potječe iz 13. stoljeća).

Palij – bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a predstavlja težinu službe koju na sebe preuzima novoizabrani papa.

Ključevi Carstva Nebeskog – slika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem. Simbolizira dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ simbolizira moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.

Papinski prsten (Ribarev prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, s imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV. svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata obješenom papinskom Bulom, a osobna pisma sa »…žigom Ribara«. Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora, koji ga razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata umrlog pape.

Papinski grb – prikazuje ključeve iznad kojima se nalazi oslikani štit nad kojim je postavljena srebrna tijara s tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane štita. (Grb sadašnjeg pape Benedikta XVI napušta tradiciju prikazivanja trijare s tri krune, već iznad štita ima mitru s 3 vodoravne zlatne pruge).

Uz ove simbole u povijesti su postojala još dva koja se danas više ne upotrebljavaju:

Umbracullum – baldahin ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papinske države. Danas se to obilježje više ne upotrebljava ali se još uvijek nalazi unutar bazilike, desno od oltara.

Sedia gestatoria – papinska nosiljka, nošena od dvanaest muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj nosiljci od Sikstinske kapele do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunjenje novog pape. Ovu tradiciju ukinuo je papa Ivan Pavao I.