Uznički dani bl. kardinala Alojzija Stepinca

Uznički dani bl. kardinala Alojzija Stepinca (1)

Izvor: Iz pismohrane Glasa Koncila
Priredio: Stipan Bunjevac

Objavljeno u Glasu Koncila br. 06/08, strana 25.

»Smetam provodenju planova komunizma u našoj domovini«!

»Nakon dva dana pocelo je preslušavanje uz vodenje zapisnika. Pritom se izmijenilo nekoliko ljudi. Tko pozna komunisticko sudovanje, taj znade vrlo dobro da je na komunistickom sudu svaka obrana iluzorna jer, kako je rekao jedan od njihovih prvaka, ’nema covjeka u našoj zemlji, kojega mi nismo u stanju izvesti pred sud i osuditi’!«


Nadbiskup Alojzije Stepinac sa šticenicima Nadbiskupskoga konvikta g. 1942.

Nadbiskup je od samoga pocetka bio svjestan ishoda montiranog mu sudskog procesa

Svaki je svetac, blaženik i sluga Božji neiscrpno vrelo, primjer i uzor katolickom vjerniku u njegovu nastojanju da postojano i svjedocki slijedi kršcanski nacin razmišljanja i življenja u svom ovozemaljskome hodu. Medu brojnim primjerima hrvatskim je katolicima posebice blizak zagrebacki nadbiskup, kardinal bl. Alojzije Stepinac, ne samo zbog cinjenice što potjece iz cestite i uzorne hrvatske obitelji nego i zbog toga što je u teškim povijesnim okolnostima neustrašivo i po cijenu vlastite žrtve stao u obranu svojega naroda i Crkve. U svim je životnim razdobljima ostao vjeran Kristovu nauku, pa i u danima uzništva, o cemu najiscrpnije svjedoci sâm nadbiskup u napisu »Neka moja sjecanja iz borbe s komunizmom« i »Dnevnik« onodobnog župnika u Krašicu Josipa Vranekovica. Obadva su vrela objavljena u knjizi »Josip Vranekovic – Dnevnik, Život u Krašicu zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca«, koju je priredio dr. Juraj Batelja (izd. Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006). Svi se citati u ovome feljtonu navode iz te knjige.

»Tražili na sve strane lažne svjedoke«

Na pocetku je potrebno istaknuti da je nadbiskup bio potpuno svjestan što mu se sprema i koji su bili ciljevi novih komunistickih vlasti, što se vidi iz njegova vlastorucno napisanog osvrta »Neka moja sjecanja iz borbe s komunizmom«: »Ja sam dne 18. IX. 1946. drugi put uhapšen, da me komunisticka vlada može izvesti pred sud i maknuti s moga položaja kao predstavnika Zagrebacke nadbiskupije i predsjednika biskupskih konferencija. Nakon što je bila u crkvama procitana biskupska poslanica kojom su svemu narodu otkrivene nasilne mjere komunisticke vladavine (u rujnu 1945) tajna je policija, Ozna, dan i noc stražarila pred nadbiskupskom palacom u Zagrebu da me živcano slomi ili prisili da pobjegnem iz Zagreba. To bi im bilo najmilije, da bi mogli reci pred narodom da sam pobjegao jer se osjecam krivim. Ja dakako toga nisam smio uciniti jer bi moj bijeg bez sumnje teško djelovao na katolike u našoj zemlji koji su dobro znali da su sve optužbe Komunisticke partije protiv mene bez temelja i da me se želi maknuti samo zbog toga što smetam provodenju planova komunizma u našoj domovini. U meduvremenu je vlada izdala nalog za spremanje procesa protiv mene. Prekopali su sve državne arhive da nadu dokumenata protiv mene, tražili na sve strane lažne svjedoke, krivotvorili dokumente, i kad su mislili da je sve spremno, rano ujutro 18. IX. provalili su u pet i pol sati u nadbiskupsku palacu da me odvedu.« U nastavku nadbiskup Stepinac podrobnije opisuje uhicenje i odvodenje u zagrebacki zatvor: »Ja sam se u tom casu nalazio u kapeli spremajuci se za svetu misu. Sluga, na kojeg su naišli, prestrašio se i došao po mene u kapelu da malo izadem van, ne rekavši mi tko je vani. Kad sam izišao, našao sam na hodniku trojicu ljudi: jednog casnika od Ozne i drugu dvojicu, od kojih mi je jedan procitao spis koji je sadržavao nalog za moje hapšenje. Protestirao sam protiv nasilja, a onda pokupio nešto stvari i pošao s njima u zatvor. Na hodniku i u dvorištu bili su ponamještani organi milicije na sve strane, da ne bi tko što poduzeo u moju korist.

Uskracivanje odgovora i odbijanje branitelja

Kad su me doveli u zatvor, stavili su me u jednu malu celiju odakle je onemogucen svaki pogled na grad. Oduzeli su mi neke moje stvari, zapitali koje jezike govorim (da se ne bi kada mogao sporazumjeti s kojim strancem bez njihova tumaca), onda zakljucali celiju i predali kljuc jednome oficiru koji mi je licno donosio hranu, da se onemoguci bilo kakova veza s kojim mimo njihove volje.« Zanimljiva su i nadbiskupova razmišljanja o komunistickim sudovima, zbog cega, kao što je poznato, nije htio odgovarati na pitanja ni u istražnome zatvoru niti kasnije na sudskome procesu: »Nakon dva dana pocelo je preslušavanje uz vodenje zapisnika. Pritom se izmijenilo nekoliko ljudi. Tko pozna komunisticko sudovanje, taj znade vrlo dobro da je na komunistickom sudu svaka obrana iluzorna jer, kako je rekao jedan od njihovih prvaka, ‘nema covjeka u našoj zemlji kojega mi nismo u stanju izvesti pred sud i osuditi’!« (…) Imajuci to u vidu, odlucio sam od pocetka uskratiti svaki odgovor i tako sam ucinio. Na svako pitanje bio je moj odgovor isti: ‘Uskracujem odgovor.’ To ih je silno razbjesnilo i uznemirilo. Jedan me je od istražitelja konacno upravo molio: ‘Dajte, dajte govorite pa ce vam se vjerovati!’ Kad to nije uspjelo, poceo se jedan drugi groziti: ‘Ali cete govoriti na sudu kad dode narod.’ Taj ‘narod’ su placeni propali ljudi koji su u pravim danima išli od jedne rasprave do druge i prema nalogu vikali na sudu: ‘Živio pravedni narodni sud!’ Zato sam na grožnju odgovorio: ‘Necu govoriti niti na sudu, osim što budem smatrao za dobro.’ Tako sam i ucinio. Kad je završen takozvani istražni postupak, pozvao me je sudac dr. Vimpulšek pred sebe i rekao: ‘Protiv vas je državni tužilac podnio tužbu. Možete si birati odvjetnika.’ Moj odgovor je glasio: ‘Odbijam branitelja.’ Ponovio sam zapravo isto što sam dao u zapisnik: ‘Na sudu, koji ima samo da izvrši nalog Komunisticke partije, necu da se branim.’ Na to su mi dali dva odvjetnika.«

Boljševici autori lažne fotografije?

Sljedeci dio nadbiskupovih sjecanja potresno je svjedocenje o komunistickom povijesnom razdoblju i prevladavajucem ozracju u javnosti u kojem su pojedinac, njegovo dostojanstvo i prava bili potpuno beznacajni: »Sam proces je vec prilicno poznat u svijetu. Da su falsificirali stanovite dokumente da me mogu lakše osuditi, to je apsolutno sigurno. Da li su i ruski boljševici imali kod toga posla indirektno, ne znam, ali je prilicno vjerojatno, napose kad se sjetim one lažne fotografije gdje ja u svojstvu vojnog vikara prisustvujem odlasku hrvatskih mornara na Crno more, a uz mene legat Porin, mons. Marcone i moj pomocni biskup mons. Lach. (…) Sav proces bio je pripreman mjesecima s najvecom pomnjom. Sve je bilo ucinjeno u vidu da mi klonu živci: dvorana posebno opremljena, brojni strani novinari, razni fotografi, karikaturisti, najavljena publika da izvikuje parole prema želji Komunisticke partije, bezbrojni stražari i tajni agenti itd. Najvecu su pomnju upotrijebili da ne bih ja bilo s kime kroz to vrijeme izmijenio ma i jednu rijec ili samo pogled. (…) Konacno je pala osuda na 16 godina prisilnog rada i pet godina gubitka gradanskih i politickih prava. Ostao sam iza osude još tjedan dana u Zagrebu.«

U Lepoglavu pod »mitraljezima«

Slijedi potom opis odlaska iz zagrebackog zatvora u kaznionicu u Lepoglavu, u kojemu je zanimljivo ponašanje predstavnika »narodne vlasti«, tj. agenata i policajaca: »Spremio sam svoje stvari i cekao cas odlaska. Konacno je došao po mene drugi cinovnik Ozne. Sišao sam u dvorište u njegovoj pratnji. Tu se nalazio elegantan auto u kom su sprijeda sjedili šofer i jedan agent. Iza njih sjedila su druga dva tajna agenta. Iza njih stavili su mene i kraj mene je sjeo onaj službenik Ozne. Krenuli smo iz dvorišta zatvora. Neki su gradani ipak nekako saznali da se nešto sprema glede mene, pa je na plocniku stajao jedan red ljudi da vide tko izlazi. Ne znam da li su me opazili jer je vec pred mojim autom cekao jedan mali auto policije s jednim oficirom milicije i dva agenta. Zatim je došao naš auto, a odmah iza nas jedan auto s odredom milicionara i mitraljezima. Vozili smo brzo kroz grad i pošli prema istoku, ali ipak drugim smjerom nego se obicno ide u Lepoglavu. Razlog je ocito bio taj da se zamete svaki trag kuda prolazimo da ne bi eventualno bio izvršen kakav napad na koga, u cilju moga oslobodenja ili što drugo, premda na to nitko nije ni pomislio. Cim smo krenuli i prošli prvu ulicu, agenti su otvorili radio na autu i radiomuzika svirala je cijelim putem sve do Lepoglave. Izvadili su cigarete i nudili me cigaretama. Na licu im se citalo da su zadovoljni. Imao sam dojam da smatraju da je Katolicka Crkva u Jugoslaviji ‘likvidirana’ mojom osudom i odvodenjem u zatvor. Bili su, rekao bih, posve sigurni da cu najmanje nakon par tjedana, ako ne danas, ponizno zamoliti vladu za pomilovanje. Cim to ucinim, onda ce Komunisticka partija diktirati uvjete za moje pomilovanje, i kad ih prihvatim, onda ce Katolicka Crkva poslušno vršiti ono što ce naredivati Komunisticka partija. Tako su si po prilici oni zamislili situaciju. To je valjda bio i razlog zašto su u pravim danima nastojali biti sa mnom dosta ljubazni. No, jedan razlog dosta uctivog postupka prvih dana bio je bez sumnje i javno mišljenje u svijetu, koliko sam mogao naslutiti.«