SVETIŠTE PREDRAGOCJENE KRVI KRISTOVE U LUDBREGU
Čudo pretvorbe Predragocjene krvi
Prema predaji u kapelici dvorca Batthyany 1411.g. zbio se nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv.
Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, sakrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek je na samrti javno priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.
Vijest o tom događaju brzo se proširila cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
Bula pape Leona X.
Sumnje u istinitost događaja potaklo je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa Julije II. i sam je želio vidjeti tu rijetku relikviju, te je ona otpremljena u Rim. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.
Oni su nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavili zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II. izdao dva pisma. Prva bula Julija II. zapravo je nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16.12.1512., napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II. je umro. Njegov nasljednik papa Leon X. na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s Relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19.03.1513. izdao bulu u kojoj nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovim papinskim pismom čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.
Čuvanje relikvije
Staklena ampula s relikvijom čuvala se u pokaznici (relikvijaru). Od 1721. godine relikvija se čuva u pokaznici koju je župnoj crkvi darovala bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany. Pokaznica je umjetničko djelo majstorske radionice zlatara Caspara Rissa von Rissenfelsa. Ubraja se među najvrijednija sačuvana djela augsburške zlatarske škole s kraja 17. stoljeća.
Nakon što je pokaznica s relikvijom iz Rima vraćena u župnu crkvu u Ludbregu, u ove su krajeve počele česte provale Turaka. Zato je relikvija s pokaznicom prenesena na čuvanje u Gotalovec kod Zajezde. Tek kad je nakon 1695.g prestala opasnost od turskih pljačkaških pohoda, pokaznica s relikvijom je iz sigurnosnih razloga vraćena u kapelicu gradskog dvorca. Odatle se svake godine četvrtkom uoči proštenja u procesiji nosila u župnu crkvu. To je potrajalo sve do 1787.g kad je tadašnji župnik Filip Sever više nije htio vratiti u dvorsku kapelicu. Iako je viša državna i crkvena vlast presudila u korist župe, pa je Relikvija ostala u župnoj crkvi, zategnuti odnosi kneza Ludovika Batthyanya i župe toliko su se pogoršali da je knez iz župne crkve uzeo pokaznicu u kojoj se čuvala relikvija Predragocjene Krvi i otpremio je u Mađarsku. Nakon smrti kneza Ludovika, njegov nasljednik, knez Filip, u Ludbreg je vratio mnoge dragocjenosti među kojima i najvrijedniju – relikvijar svoje prabake Eleonore u kojem se do danas čuva Relikvija Predragocjene Krvi.
Unatoč brojnim ratovima, revolucijama i previranjima tijekom 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, na ovim je prostorima vladala relativna sigurnost sve do II. svjetskog rata. U to je vrijeme u Ludbregu je kao izbjeglica s otoka Krka boravio mladi bogoslov Faustin Čubranić. Doznavši što neki ljudi planiraju učiniti, pokaznicu s relikvijom zazidao je u zid župne crkve i tu je skrivao sve do kraja rata 1945. g.
Zavjet Hrvatskog sabora iz 1739. g.
Godine 1739. u Moslavini i Slavoniji harala je kuga. Stoga je na zasjedanju Hrvatskog sabora u Varaždinu , u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi zavjetno svetište, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, zbog euharistijskog čuda iz 1411. godine i jer se u njemu čuva relikvija Krvi Kristove. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah učinjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav. Zavjet je ispunjen tek 1.9.1996. godine.