Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak
Na Veliki četvrtak ujutro biskup u katedralnoj crkvi, okružen svojim svećenicima, blagoslivlje sveta ulja koja se upotrebljavaju kod slavljenja sakramenata. Tom prigodom svećenici obnavljaju svoja svećenika obećanja. Slavlje vazmenog otajstva počinje s misom Večere Gospodnje.
MISA POSVETE ULJA
U različitim se sakramentima upotrebljavaju kao znak posvete i sveta ulja što se danas u misnom slavlju posvećuju. Samo ime Krist, hebrejski Mesija, po grčkom znači PŠomazanik. I mi se po njemu nazivamo krpćani, to jest pomazanici, da svaki na svoj način, prema svoj pozivu i redu, nastavljamo njegovo poslanje u svom vremenu.
Krista je po vjeri Crkve na jedinstven način svećenik, prorok i kralj. Snagom svetoga krsta svi vjernici – a na poseban način snagom reda izabrani zaređeni služitelji Crkve – sudjeluju u toj Isusovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi.
MISNA ČITANJA
================================================================
MISA VEČERE GOSPODNJE
Kod ovog misnog slavlja slavimo posljednju Isusovu večeru: pozvani smo Gospodinovu, stolu, kojemu je on neka posvao svoje apostole. Za vrijeme te večere Isus je izgovorio veliku zahvalnu molitvu vazmene večere: Nema zajedništva bez zahvaljivanja Bogu, bez iskazivanja hvale njemu, stvoritelju i spasitelju. Tog je dana Isus više puta uputio svojim apostoima ove riječi: “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.” Nema zajedništva s Kristom ako kršćanska zajednica nije prisno povezana u služenju svim ljudima. Te je večeri Isus ustanovio sakrament svoga tijela i svoje krvi. To je oporuka koju nam je ostavio uoči svoje smrti. Euharistiju slavimo spominjući se svega što je Isus za nas učinio: njegova života, smrti i uskrsnuća. Odstranimo od sebe sve što unosi podvojenost. Pomirimo se međusobno kako bismo primili Onoga koji nas je do kraja ljubio.
Spomen-čin Vazma
1. čitanje – Izraelci su svake godine za vazmene večere slavili događaj koji je ujedno naviještao žrtvu što će je Krist prinijeti da bi ljudski rod oslobodio ropstva. Izraelci su svake godine obnavljali taj početak svoje povijesti i vjerom su tu povijest nastavljali. Tako su ujedno obznanjivali svoje očekivanje Mesije, koji će tu povijest privest punini.
Psalam – Ovo je poznati „zahvalni“ Psalam poboţnog Izraelca kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Taj obred zahvale saĉuvan je u ţidovskoj, ali i u kršćanskoj liturgiji (usp. 1Kor 10,16). Pobožnik dolazi u Hram zazivati ime Gospodnje: on se poklanja s rijeĉima: „Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje.“ Ovaj zaziv u našoj euharistiji poprima puno znaĉenje. Cijeli Ps 116 dosiţe svoj puni smisao tek kad ga ĉitamo kao zahvalnicu samoga Krista Isusa koju upućuje svome nebeskom Ocu u ime svih svojih sljedbenika – u ime sve Crkve. Mi, Kristovi vjernici se, u svakoj euharistiji, kao pojedinci, a osobito kao Crkva – mistiĉno ukljuĉujemo u tu Isusovu zahvalnicu (usp. Kol 3.7). Zahvalnik veli: „Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim…ti si razriješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne.“ Na euharistiju se sastajemo da Bogu svome „uzvratimo“ ljubav za ljubav: za onu ljubav kojom nas je Bog ljubio kad je za nas predao Sina svoga, da nitko ne pogine nego ima ţivot vjeĉni. „Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje…u predvorjima Doma Gospodnjeg.“ Dakle, i naša će smrt biti „dragocjena u oĉima Gospodnjim,“ te će završiti vjeĉnom, nebeskom euharistijom – zahvalnicom.
Novi spomen-čin
2. čitanje – Spomen-čin Kristove žrtve, proslava euharistije, nije puki spomen Kristove večere. Ona nas djelotvorno pridružuje Isusovu prijelazu Ocu. No to se ostvaruje jedino ako i mi nastavljamo njevo djelo spasenja spremno radeći da on dođe u slavi.
Pranje nogu
Evanđelje – Krist svojim primjerom uči da ne možemo odijeliti euharistiju i služenje ljudima. Da bismo slavili novi spomen-čin, moramo biti uvjereni da nam odgovornost ne daje pravo na povlastice, već od nas traži predanu službu svima onima s kojima živimo. AMEN!
