30. NEDJELJA KROZ GODINU (C)

od Kristina na listopad 14, 2019

farizej i carinik

Ove nedjelje liturgija nas poučava što je prava molitva-  kakav je Bog prema molitelju i kakav molitelj treba biti prema Bogu.  Bog vidi svačije srce i ne zavarava ga izvanjska pojava. Ponizna osoba koja priznaje svoju krhkosti i grešnost bit će uslišana u svojim potrebama.

Prvo čitanje (Sir 35, 12-14. 16-18)

Molitva poniznog prodire kroz oblake.

U ovom odlomku  mudrac Sirah poučava o ispravnom bogoslužju – upozorava  da bi sami izvanjski obredi bez raspoloženja duha i srca bili izrugivanje prave religioznosti. Jedno od područja na kojem bi vjernici mogli formalistički obavljati obrede je i molitva.

Bog ne priznaje čast staleža, naobrazbe, bogatstva, dobi. Nije pristran kao ljudi. Ako mu se može predbaciti neka pristranost onda je to zauzimanje za siromahe, jer je u sukobu bogatih i siromašnih Bog na strani siromaha, udovica i sirota. Bog čuje vapaj ojađenih.

Čovjek se u molitvi ne smije hvaliti svojim duhovnim i materijalnim uspjesima, svojom pobožnošću i vrlinama. Molitva iznad svega treba biti ponizna. Takvu molitvu Bog čuje i uslišava.

Drugo čitanje (2Tim 4, 6-8. 16-18)

Čeka me vijenac pravednosti.

U prvom dijelu teksta ovonedjeljnog drugog čitanja autor svraća pozornost na ono bitno u što je Pavao uložio svoje djelovanje. Njegov život bio je „borba“ i „utrka.“  Pavao  sav svoj apostolski život vrednuje kao trajnu samožrtvu Bogu. I smrt također vrednuje žrtveno: ona kao žrtva ljevanica – dovršava i usavršava bogoslužnu žrtvu svega njegova života. Pavao na kraju zna da će konačno primiti pobjednički „vijenac“ zato što je „vjeru sačuvao.“ Proslava je namijenjena svima „koji s ljubavlju čekaju Isusov Pojavak,“ tj. njegov ponovni slavni dolazak i potpunu uspostavu Božjega kraljevstva.

U drugom dijelu teksta pisac ocrtava Pavlovu sudbinu u rimskom zatvoru. Pavao je pred smrt proživljavao osamljenost slično onoj koju je doživio i Isus Krist, ali se i on vjerom predao u Božje ruke.

Evanđelje (Lk 18, 9-14)

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.

Pred Bogom koji nas dobro poznaje ne smijemo isticati svoje zasluge, već radije priznajemo svoj grijeh i svoju slabost. U svakome od nas krije se farizej iz evanđeoske parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.

Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik »kao ostali ljudi« ili »kao ovaj carinik« (Lk 18,11). Zatim ističe što jest, hvaleći se pred Bogom, da posti dvaput tjedno i da daje desetinu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu.

Ipak njegova molitva nije bila uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih osoba.

Dok je carinik, svjestan svojega stanja, stajao izdaleka u hramu i ne usudivši se ni očiju podignuti k nebu kajao se za svoje grijehe. Suzdržavala ga je ponizna savjest, ali ga je približavala iskrena pobožnost. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu.

Bogu se svidjela poniznost carinika iako je živio u grijehu, a ne oholost farizeja koji je činio dobra djela.

Zato Isus zaključuje da je carinik »opravdan«, a ne farizej i nadodaje: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14) A ta opravdanost se sastoji u uslišanju molitve i u oproštenju grijeha koje dariva jedini Bog.

MISNA ČITANJA  

Prethodni članak:

Slijedeći članak: