7. VAZMENA NEDJELJA(C)

od Kristina na 1 lipnja, 2019

Ova nedjelja poziva nas da iskusimo Kristovu prisutnost u Crkvi i drugima omogućujemo da takvo iskustvo doživljavaju. Crkva sabrana jedinstvom Oca, Sina i Duha može i treba biti jedna, treba biti znak i sredstvo jedinstva ne samo za vlastite pripadnike, nego za sve ljude.

Prvo čitanje (Dj 7, 55-60)

Današnje prvo čitanje govori i sv. Stjepanu prvomučeniku, te ističe njegovo viđenje “otvorenih nebesa i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu”. Stjepan može prodrijeti u nebeska zbivanja zato što je “pun Duha Svetoga” koji ga jača i prosvjetljuje. Po uzoru na Isusa s križa, Stjepan moli pred izdahnuće. Ali dok je Isus svoj duh predao Ocu, Stjepan ga predaje “Gospodinu Isusu”. Njegova je molitva još jedno svjedočanstvo o Isusovu uzdignuću u božansku slavu, jer samo onome tko je po dostojanstvu jednak Bogu može vjernik izručivati svoj duh u trenutku završetka zemaljskog putovanja.

Po uzoru na Isusa s križa, Stjepan moli da Bog mučiteljima ne uzme za zlo nepravednu osudu i smrtnu kaznu. Oprašta kao što Isus oprašta.

Drugo čitanje (Otk 22, 12-20)

Ovaj odlomak je zaključni dio Otkrivenja. Ivan vidjelac njime ohrabruje svoje povijesne čitatelje na ustrajnost u progonstvu, jer “Svjedok vjerni” sigurno dolazi. Onima koji “peru svoje haljine” proslavljeni Krist obećava udio na stablu života i ulazak u nebeski Jeruzalem. Vjernici peru svoje životne haljine krštenjem i euharistijom, a u vremenu kad se izmirenje s Bogom odvojilo u posebni sakrament također i u sakramentalnom pomirenju.

Vidjelac je na početku Knjige prikazao proslavljenog Krista kao Svjedoka vjernog. Sada, na kraju, ponovno nastupa Krist kao svjedok. On se predstavio kao svjedok zato što na sudu nije odustao od svoje životne zadaće. Očekuje da vjernici progonjene Crkve budu njegovi svjedoci. Isus kao Svjedok vjerni obećava: “Da, dolazim ubrzo!” To je obećanje i utjeha. On će svoju riječ ispuniti, progoni neće biti trajno stanje njegove zajednice u povijesnom svijetu.

Evanđelje (Iv 17, 20-26)

Ovaj odlomak dio je Isusove velikosvećeničke molitve na zaključku oproštajne večere, prema četvrtom evanđelju. Ivan je zapisao ovu molitvu nakon što se u zajednicama ovisnim od njega dogodio rascjep.

Isus moli za sve koji će na propovijed apostola u njega povjerovati. Iako je jedinstvo Crkve ranjivo, ono je moguće jer teče iz ljubavi kojom Otac prihvaća Sina i Sin Oca a to jedinstvo ljubavi Isus prenosi i na Crkvu. Jedinstvo Crkve u razdijeljenom i posvađanom svijetu znak je da Otac ljubi sve vjernike kao što je ljubio Sina u njegovu povijesnom poslanju. Za Isusa je bitna svijest da ga Otac ljubi i kad uspjehe žanje i kad ide u nasilnu smrt. Ostajući povezan s Ocem, on moli da njegovi vjernici ostanu povezani jedni s drugima i tako pokazuju svijetu da Bog ljubi na poseban način one koji se odazivaju u Crkvu. Duh Sveti će činiti da Crkva prijanja uz Isusa i “čuva” njegove riječi u promjenjivim povijesnim prilikama. Time će Crkva biti zajednica onih koje Bog ljubi, jer je Isus na njih prenio ljubav Očevu prema sebi.

MISNA ČITANJA

 

Prethodni članak:

Slijedeći članak: